Plenković o štrajku sindikata u školama: Ucjena nema, rješenja ima, razgovarat ćemo
Kujundžić ironizirao Beljakove prognoze o prijevremenim izborima 5. siječnja
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Kujundžić očekuje "oporbenu predstavu" o njegovu opozivu u Saboru
Štromar: Puno je teže bilo ući u ovu Vladu nego što će biti izaći
Mediji i suicid: Odgovorno izvještavanje može pomoći u prevenciji samoubojstava

Mostarski Aluminij i TLM neće opstati bez regionalnih dogovora


  Gospodarstvo           Miodrag Šajatović/Lider           18.06.2013.         528 pogleda
Mostarski Aluminij i TLM neće opstati bez regionalnih dogovora

Čovjek se kilometrima može voziti a da s obje strane ceste bude stalno ista slika napuštenih tvorničkih kompleksa: hale bez stakala na prozorima, u korov zarasli kolosijeci i beskonačni kilometri cijevi koje je hrđa u dvadeset godina izgrizla do neprepoznatljivosti.
U vrijeme Sovjetskoga Saveza bilo je to mjesto gdje se razvijala kemijska industrija. Kad se početkom 90-ih Armenija kao prva zemlja bivšeg SSSR-a počela odvajati od Moskve, prestala je isporuka plina, glavnoga pogonskoga goriva. Raspalo se i unutarnje tržište. U nekoliko tjedana kemijski kompleks koji se prostirao na površini velikoj poput nekoliko stotina nogometnih igrališta prestao je proizvoditi. Prvi predsjednik samostalne Armenije ‘pobrinuo’ se budzašto rasprodati strojeve koji su se mogli utopiti nekomu od susjeda, ponajprije Iranu.
Danas se i u drugim dijelovima Armenije može vidjeti što se događa kad se pokidaju desetljećima stvarani proizvodni lanci.

Zakavkazje na Balkanu Ta slika iz Zakavkazja pojavila se nakon dramatičnih najava da će mostarski Aluminij zbog nagomilanih gubitaka prekinuti proizvodnju i da će posljedično i pola Šibenika ostati bez posla nakon što relativno jeftina sirovina prestane iz Mostara stizati u šibenski TLM i sva povezana društva. I to bi bio primjer što se dogodi kad se pokidaju proizvodni lanci nekad jedinstvenoga unutarnjeg tržišta.
Nakon sastanka u Zagrebu iz Vlade je stigla umirujuća vijest da su ministri Vrdoljak i Linić te čelni ljudi Aluminija, TLM-a i Hrvatske elektroprivrede osigurali nastavak proizvodnje. Budući da financijskih detalja nema, valja pretpostaviti da će HEP cijenom struje nastaviti subvencionirati mostarski Aluminij. Naravno, to je vjerojatno privremeno rješenje i problem će za neko vrijeme opet eskalirati.
Bila bi velika šteta da aluminijski lanac pukne. Ali nije rješenje ni u krpanju od danas do sutra. Aluminijski lanac trebao bi biti poticaj hrvatskoj vladi da napokon donese industrijsku strategiju, odnosno kriterije prema kojima će se neka radna mjesta spašavati, a druga ne. To je također povod da se i regionalno počne tražiti platforma za definiranje industrijske suradnje. Sve zemlje bivše države u ekonomskim su mukama i može se očekivati da jedna drugoj konkuriraju. Ali u vremenima kad se veliki (SAD i EU) počinju dogovarati o zajedničkim nastupima protiv izazivača iz zemalja BRIK-a sigurno nije naodmet bar napraviti popis nekadašnjih proizvodnih lanaca koji su opstali ili bi se dali rekonstruirati od preživjelih dijelova nekadašnjih velikih sustava.
Jasno da je Hrvatska od 1. srpnja članica EU, ali to mudrom vodstvu ne bi trebala biti zapreka da se igra na više fronti istodobno.

Kad će industrijska strategija? Dežurni tržišni fundamentalisti na to će odmah reći da se države u to nemaju što miješati, da postoje primjeri poput suradnje splitskoga AD-a Plastik i obnovljene Fiatove proizvodnje automobila u Kragujevcu. Da, tu je tržište bilo jače od drugih silnica. Ali postoje i manje jaki lanci kojima trebaju državna industrijska politika i regionalna politika.
Spomenuti aluminijski lanac u problemima je i zbog odnosa između Sarajeva i Mostara, u kojemu Elektroprivreda Federacije nije zainteresirana pomagati proizvodnji u Mostaru. Ima tu mnogo politike, ali u cjelovitom paketu strateške ekonomske suradnje dviju (i više) zemalja vjerojatno bi se mogla postići situacija koja bi bila na obostranu korist. Međusobno smo konkurenti, ali mudro bi bilo otkriti gdje i kako možemo postati partneri. Primjera radi, dvije ili tri hidroelektrane iz te dvije države mogle bi se izdvojiti u konzorcij s aluminijskim kompleksom i dijeliti pogodnosti. Aluminij troškovno sadržava uglavnom električnu energiju i svagdje se na neki način subvencionira.
Kad je o hrvatskoj industrijskoj politici riječ, a pitanje opstanka TLM-a svakako se ubraja u nju, bilo bi vrijeme da Vlada napokon izađe s obećanom strategijom razvoja industrije. Pri čemu ne treba bježati od državnog intervencionizma. Ne onoga ‘hard’, na koji se uvijek pozivaju kritičari, nego na ‘soft’ varijante u kojima su se izvještile najrazvijenije zemlje. Počevši od SAD-a. Naravno, to podrazumijeva državni aparat koji bi znao voditi taj sofisticirani postupak.

Kolumna Ekonomalije Miodraga Šajatovića, Lider

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Gospodarstvo



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: