U ozračju slavljeničkog duha, Gradska knjižnica i čitaonica Virovitica, koja slavi svojih 77 godina postojanja i na čemu joj čestitamo, održala je promociju knjige pisca Nebojše Lujanovića Tvornica Hrvata. Po istom romanu upriličena je i predstava u Kazalištu Virovitica pod istim naslovom, premijerno kao praizvedba, izvedena sinoć. Za mene je taj mladi pisac bio pravo otkriće, naročito kada sam vidjela i saznala koliko izdatih romana već ima iza sebe. U svoju obranu mogu samo reći da u mojim godinama nije uvijek lako biti informiran. Osim činjenice da sam žena ( što automatski podrazumijeva i kućanske poslove), obično su to godine kada ste usporeniji i ne nosite se baš najbolje sa mnoštvom informacija.
Mene je oduševila činjenica da u jedan tako mladi život može stati toliko toga. Naravno, mladost je uvijek pokretljivija i time podložna sakupljati mnoga iskustva, pa ipak, nisu svi na toj razini. Autor je odličan pripovjedač što ne pripisujem samo činjenici da je profesor komparativne književnosti i znanstvenik. To je poseban dar. Slušajući ga kako pripovijeda o sebi, temama, životu i pisanju, jedan sat je proletio u trenu.
Ponekad bi ga kritičari prozvali za nedostatak mašte, na što bi on smjelo odgovorio da mašta niti jednog čovjeka ne može osmisliti takve scenarije kao život. Za sebe je rekao:“Volim teme sa margine života. Ja sam cijeli život marginalac!“
Možda bi se neki sujetni i egocentrični pisac osjetio uvrijeđenim na takvu definiciju sebe, no to je samo još jedan dokaz koliko je Lujanović utkan u sve pore života, bez milosti i prebiranja po tipkama koje samo durski zvuče. Tvornica Hrvata je obiteljska priča zasnovana na osobnom iskustvu rata i prikazana kroz oči djeteta. „Dijete je lakmus papir ljudske gluposti“ – izjavio bi. Kroz nevine oči djeteta koje postavlja odraslima milion zašto, i sami odrasli se nađu u situaciji da ponekad moraju reći „Ne znam“ ili „Nemam odgovor na to“.
To je zapravo ženska priča o ratu, priča žene koja je ostala sama sa troje djece u ratu dok muž radi negdje u inozemstvu. Otac je simbol „dezerterstva“. Nakon mnogobrojnih romana o ratu čiji su glavni likovi muškarci, on se odlučio za priču o ženi/majci. „Kada treba napuniti frižider i staviti djeci hranu na stol, nestaje sav moral i etika“.
„Ako trebate posuditi kruh od susjeda muslimana ( a trenutno se odvija najgluplji rat između hrvata i muslimana), majka posudi".
„Ako treba ukrasti..majka ukrade.", sve čini samo kako bi prehranila svoju djecu i sačuvala ih. Biti žena je uvijek teško pogotovo u nemirnim vremenima, u neuređenim društvima. Ona ne štiti samo svoj život nego i život svoje djece. Muškarci odu trbuhom za kruhom ili u rat, ili su zarobljeni. U tom intervalu života, ona je jedini oslonac. I često nema odgovore koje bi mogla ponuditi svojoj djeci zašto je to sve tako. Pisac još za sebe kaže: “Svaki belaj me kači, a ja onda napišem roman".
Za roman o bosanskim Romima materijal je prikupljao 5 godina, infiltrirajući se u njihovo društvo. Mnogi su ga odgovarali od toga, govorivši da će ponavljati sve što je do sada već pisano na tu temu.. Nebojša veli: „Kad god mi kažu ne idi.., ja odem“. U romanu su korištene i bosansko-romske riječi u originalu. Roman u romanu, o romskom holokaustu, adaptaciji Roma u građansko društvo, na kraju je donio uspjeh i pohvale.
No, niti jedan uspjeh nije ga učinio bahatim ili samodopadnim. Istom skromnošću priča o bivšim kao i o budućim romanima. Dvadeset godina živi u Splitu, te je iz tog života proizašao i roman Južina. U slobodno vrijeme trči maraton sa svojim društvom maratonaca te je sa jednog putovanja u Izrael sa njima ispričao neke anegdote.
Ako se okupate u rijeci Jordan (što je učinio jedan od njih, a više ćete saznati o tome u romanu Maratonci), u bijeloj halji koju kupite i čija je kupnja evidentirana, kršteni ste i svi su vam grijesi oprošteni. Tim činom dobivate sve sakramente.
Govoreći o literaturi, o školskim lektirama i kako mlade privoljeti na čitanje, izrekao je stav koji i sama imam. „Treba čitati i loše knjige“! Kako ćete inače znati razliku? Kao, uostalom i sve u životu..
Na kraju nas je nasmijao osobnom pričom o tome kako su u njegovoj roditeljskoj kući imali samo jednu knjigu. Bila je crvena i samo u fotografijama, bez teksta. Naslov je bio „Bilo je časno živjeti s Titom“.Njegova baba bi često uzimala knjigu u ruke i komentirala: Evo sine, ovdje su ga podigli, evo sine, ovdje ga spuštaju...
Nebojša Lujanović, zahvalio se svima i Kazalištu Virovitica jer je san svakog pisca da se njegovo djelo nađe i na kazališnim daskama ili filmu.
Duhovit, jednostavan, razgovorljiv i očito posebno nadaren mladi čovjek koji ne bježi od tamne strane života nego ju oplođuje u stvaranje novih „proizvoda“, novih kreacija i novih pogleda na ono što počesto znamo i uzimati samo zdravo za gotovo. Otvara puteve promišljanju i učenju mladih generacija da pisana riječ ne mora biti „neprijatelj“ kojeg trebaš savladati samo kroz lektiru, već kao moćna riječ koja svjedoči, prorokuje i stvara nove vizije.
Zaista sam sretna što sam ga upoznala. Vjerujem da ću naći vrijeme i za čitanje njegovih romana. Mene, kao amaterskog pisca u pokušajima, nadahnuo je da nastavim i ne razmišljam o tome što će drugi reći. Pisanje je zov duše, i onaj koji ga osjeti, ne može a da ne ide za njim. Želim mu još mnogo uspjeha, novih radova (znanstvenih kojih se ovdje nisam dotakla) i osobne sreće i zadovoljstva.
Promociju su uspješno vodili Ivana Vlaisavljević i Robert Fritz.
