Malo Norveške, 10 dkg Portugala, prstohvat Slovačke, kriška Belgije, list Francuske i komad Njemačke i eto vam nejestivog cušpajza! Povjesni premijer sluša povjesnu budalu, koja je donijela povjesnu odluku !? Zanimljivo je kako su stavovi i odluke našeg „vođe“ uvijek u suprotnosti sa interesima, željama i potrebama običnog hrvatskog čovjeka ili naroda. Još je zanimljivije kako to , ljudi iz njegovog čopora, ili ne vide ili se prave da ne vide. To se dotiče i ostalih koji to podržavaju. Glupost i licemjerje nemaju ime nego: „ s kim si - takav si“. Zapamtite! „ S kim si -TAKAV si“.
Ne postoji pobjednička vojska. Sve su vojske gubitničke više ili manje. Nema obrambenog ili napadačkog oružja. Svako je namijenjeno ubijanju. Tu je početak i kraj razgovora o tome. Jedino što svaki čovjek želi jest : ŽIVJETI, a svako oružje je namijenjeno protiv života. Zveckanje oružjem je odličan recept za bijeg mladih ljudi iz države. Svatko tko planira našom djecom, i našim životima voditi kojekakve bitke ima izbor. Neka, svojim primjerom, sam krene sa svojom djecom u takve avanture i to odmah.
Europa „snažno podupire“ Ukrajinu na putu do mira, šaljući joj oružje kako bi poginulo što više ljudi s jedne ili druge strane. I to je put do mira? Sveti Otac vam je, prije dvije godine rekao: slanjem oružja ne možete zaustaviti rat. Papu slušate samo kada vam paše? Toliko o sposobnim europskim „liderima“.
Takvi „sposobni“, uključujući i naše brojne ministe i vođe, ne bi mogli biti ni portiri u mom dvorištu. Toliko o njihovom intelektu i sposobnosti. „Kada budala baci kamen u bunar, sto mudraca ga nije u stanju izvaditi“. Unaprijd se ispričavam portirima kao struci. Što više, mnogi obični relativno obrazovani ljudi bi mogli bolje voditi i Europsku “uniju“ pa čak i svijet. Kada bi glupost bolila, mnogi čelnici i njihovi poslušnici bi jaukali. Oni donose odluke o tome tko će ići u rat, tko će nastradati, a tko će se spasiti, tko će proizvoditi „OBRAMBENO“ oružje, kao da jedu burek. Naravno, ne pitajući one najvažnije, a to su obični ljudi Europe kojih se to itekako tiče, žele li to. Toliko o „Demo(n)kraciji“. To pravo neću dozvoliti NIKOME.
Dok se bude proizvodila municija velikog i malog kalibra, naravno na račun malog čovjeka, mnogi će umirati od gladi. Kao da je ljepše i ugodnije umrijeti od metka nego od gladi. Treba promatrati do koje granice će takva zajednica uništavati svoju mladost na ovaj ili onaj način svojim glupavim odlukama. Dakle količina idiota neprestano raste. U starom Rimu su bili domišljatiji pa su za konzula postavili konja. Imali su manje štete. Možda bi i mi mogli razmisliti, u budućnosti, o nekoj životinjskoj farmi. Proizvodnja bilo kakovog oružja jamči jedino ono što svaki NORMALAN čovjek NE želi, a to je da bude ubijanja ili ranjavanja.
Ako je neka zemlja suverena i samostalna, ne znaći da, u svojim granicama, može raditi što god hoće i donositi odluke kakve hoće. Nečija sloboda je ograničena slobodom drugih u okruženju i to ne treba zaboraviti. Naprimjer: susjed ne smije paliti vatru u svom dvorištu tada kada vi imate obješeno čisto rublje u svom. Dakle uvijek mora voditi računa o svom susjedu i razmišljati kakve će biti posljedice toga što čini ili namjerava činiti. Još jedan primjer. Ja ne moram trpjeti lavež tvoga psa kraj mojeg spavaćeg prozora, pa se ne mogu naspavati. Ili psa drži u kući ili ga nauči da ne laje ili ga nemoj imati. Takvu slobodu nitko nema. Kakve temelje danas postavimo, takva će biti budućnost naše mladosti.
Ni jednoj zemlji sigurnost ne donosi količina oružja ili vojske, nego promišljena i mudra politika prema drugima i sebi. Demokracija nije to da na izborima pobijedi jedna grupa ljudi, koja onda može raditi što god želi. Više ne pitajući nikoga. Za svaku odluku treba uvijek ponovo pitati narod nekom vrstom referenduma. Makar i sto tisuća puta. To je uvijek jeftinije i poštenije, naravno ako je takvima uopće stalo do vlastitog naroda i države.
Ne treba dozvoliti nikome, ni u ulici, gradu, županiji, državi pa ni u svjetu da vas vodi u budućnost ako ima manje škole, znanja i sposobnosti od Vas samih.
I upravo kad pomislimo da ne može gore, svakom novom odlukom nas demantiraju. Kao da se natječu tko će biti gluplji. Nadajmo se da će takovi, ipak prvi, stradati od svojih odluka.
