Banner
Obilna kiša poplavila županjske ulice i prodrla u pojedine obiteljske kuće
Nevrijeme poharalo poljoprivredne kuture na istoku Vukovarsko-srijemske županije
Pripadnica Oružanih snaga RH smrtno stradala izvan službe
Horvat: Fond bi trebao biti generator paljenja motora bagera
Prijatelji životinja: Pripazite gdje ostavljate životinje na čuvanje
Još dvije braniteljske udruge osudile istup Vučemilovića i podržale Medveda
Plenković ponovno pozvao građane na cijepljenje

  Aktualnosti

Neki novi klinci

  Bruno Gazibara           12.05.2021.         1016 pogleda
Neki novi klinci

Ovo proljeće poput žene, ne zna ni samo što bi. Malo plače k'o kiša, malo se vedri k'o sunce. Danas je zahvatila kiša za ovratnik naše Virke. A izgleda da neće popustiti. Na takve me dane uvijek mami radio, da bude kao one savršene scene, s nekom trećom glazbom, možda treći program hrvatskog radija, pokraj prozna koji kao ljepilo za muha hvata kapi kiše, a kapi kiše sve su tiše. I uz taj radio, iako sam mlad, mladi starac (onaj najgori), privlače me u glavi stara sjećanja, iz onih dana kada su jedina zanimacija bile grupe na igralištu ulice, moje ili neke druge.

Da, kažem jedina zanimacija, škole su odbojne za glave ulica. I tako sam se prisjetio danas svega što glava mi je dokučila. Joj, bogati, koliko samo uniformi smo sakupili tokom tih mladenačkih godina. Pa puna mi je soba bila šljemova Jugoslavenske narodne armije, jednog mi je ujak dao, drugog deda. Transportne torbe, ranci, ručno napravljene drvene puške modela Karabin. Bože, i jeo sam posebnim danima iz seta JNA za obroke, gledao sam majku, kao kneginjica je ručala iz tanjura, a kraj nje sam izgledao kao okorjeli partizan, pijem vodu iz čuturice.

Sjećam se jednog dana i društva što je imalo invaziju na gradski park, tada prepun drveća, uzbrdica i kanala, u dječjim glavama to su obale Normandije, to su pješčane plaže Ivo Jime. U punoj ratnoj spremi, barem 20kg opreme na svakoga, oružje što od drveta, što od plastike, i prokleti bajoneti u čizmama što kao dokaz su toj dječjom bezgraničnoj mašti.

Pavle je ležao u jarku prepunom blata, samo zato što mu je Denis rekao da pazi puteljak, on je ostao tamo, ležao je i nišanio ne bi li sačekao prolaznika, a Denis je otišao preko puta, u nekakvo žbunje, legao i gledao u istom pravcu. Ja sam bio gore na uzvisini s nekolicinom ondašnjih prijatelja, podrška drugog plana, kada pas pokaže zube, vuk zareži. Satima i satima, bez ikakvih metaka, samo zvukovima nastalim u govornim organima, prepuni blata i znoja, iz zasjede čekali smo okupatora a da nismo ni znali tko je. Prolaznici, sugrađani ovako maloga grada su prolazili, ali tada si u toj nedostižnoj mašti, koju samo dijete može imati, ovi stariji, il' se mogu poistovjetiti, prisjetiti, il' se mogu jednostavno podsmjehnut.

A kada grla presuše nastaje problem, iz svijeta mašte vratiti se u realnost moramo, izaći iz parka i u neku birtiju tetu konobaricu moliti za čašu vode ili pak za odlazak u toalet. E to je bila prava bitka. Kada se izjednači sram sa strahom, nesigurnošću i dobnim razmjerom godina nastaje panika. Najveći je to problem bio, a ironija je ležala u tome da za pasom svatko je nosio čuturicu – praznu.

Još sam mlad pa ne mogu reći „Neki novi klinici“, ali, neki novi klinici pod moje oko još nisu došli. Ne znam uopće prodaju li se plastične puške u trgovinama, ali znam da nikoga pod šljemom nisam ugledao, park je previše turistički pojam, ali tamo gdje ih treba biti – njih nema. Dječja igrališta više nisu puna, ako ne brojite penzionere s unukama i mlade s dvoguzama. Igra nestaje.

Mašta odlazi u druge tokove, one koje možeš razumjeti samo kada ploviš njima, ali dobar osjećaj o tome možeš imati, svi već i znaju gdje taj tok prodire. Odlična supstitucija za igranje rata u nekoj šumi je igranje na računalu. Park postaje samo klupa, a klinci soba. Neki novi klinci, neki novi svijet, neki novi dan.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti