Pričo mi lega da se povijest ponavlja, al nisam mu vjerovo. Razuvjeravaju me ovih tjedana zabranitelji. Branitelji časti, ugleda i kontrolori duševnih boli. Prisjetih se pandana u doba ”poezije i mira”, kada je, rukovođen istim ”pravom” na ”istinu”, estetiku i moral, sestrinski subnor zabranjivao redom filmove, knjige, glazbu, novine.
„Plastični Isus“ Lazara Stojanovića iz 1971. (Zauvijek zabranjen, reditelj osuđen na zatvor)
„WR: Misterije organizma“ 1971., Dušana Makavejeva (Film povučen, Makavejev otišao u emigraciju)
„Nova klasa“, Milovana Đilasa iz 1957. Knjiga zabranjena. (autor više puta zatvaran)
”Eseji o neslobodi i kritici režima” Mihajla Mihajlova. (pisac zatvoren.).
”Pankrte”, zabranjivani i cenzurirarni.
„Hrvatski tjednik“ (1971.), ”Mladinu”, suđenu zbog kritike JNA
Mogao bih nabrajati do kraja stranice.
<<< Zabranjena ljubav
<<< Kultura silikonksih sisa
<<< Istina, majke mi
Nisam mu kažem (onom legi) vjerovao da će se danas u modernoj, suverenoj, demokratskoj Hrvatskoj Pobjednici rukovoditi istim mentalitetom svojatanja pobjede, instiktom ratnog plijena i “čuvarom tekovina”.
Da sad ne nabrajam prethodne primjere kao Kuliš i ekipa, Bajaga, ovi (za sada posljednji) se šire na cijele manifestacije i festivale.
I nije samo riječ o nacionalnom predznaku, već se po nekom samo njima znanom kriteriju usta zatvaraju i umjetnicima koji im nisu po volji. Koji ne veličaju njihov lik i djelo i misle svojom glavom.
Poražavajuće je, a i opasno, što je hitac iz signalnog pištolja za ovaj maraton ispaljen s ”velike pozornice” iz vrha vlasti.
Gdje je trci kraj za sada se ne zna.
