Sjećanje nije privilegij pobjednika. Sjećanje je dug živih prema mrtvima, rekao je predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević na svečanosti otvaranja obnovljenog spomenika narodnom heroju Nikoli Miljanoviću Karauli (1914.-1944.), palim borcima Narodno oslobodilačke borbe (1942.-1945.) i civilnim žrtvama fašističkog terora (1941) sela Lisičine.
Riječ je o memorijalnom kompleksu od dvije grobnice u kojima uz Miljanovića Karaulu počiva i njegov suborac Svetozar Cvetko Jorgić (1914.-1948.). Mjesto je 23. prosinca 1977. godine zaštićeno kao spomenik kulture, upisan u registar nepokretnih spomenika kulture Socijalističke Republike Hrvatske. Tijekom Domovinskog rata cjelokupni memorijalni kompleks bio je oštećen, a obnovljen je u razdoblju od 2025. do 2026. godine sredstvima Srpskog narodnog vijeća. Spomenik je po formi obelisk od lijevanog betona,a podnožje je od tesanog kamena. Na spomeniku je fiksirana mramorna ploča s upisanih 110 imena palih boraca i 32 imena žrtava fašističkog terora.
"Devedesete su u nepovrat odnijele sve što je ovdje stoljećima stvarano – crkvu, školu, trgovinu, gospodarske objekte, gostionicu, društveni dom i spomenike. Ali da bismo razumjeli što je uništeno, moramo razumjeti i što je ovdje postojalo. Lisičine su nastale prije gotovo pet stoljeća, kada je na nenaseljena papučka brda doseljeno stanovništvo sa slivova Tare, Pive, Drine i Neretve. Ti su ljudi stoljećima krčili šume, sadili voćnjake i čuvali stoku. Još 1865. godine otvorili su školu, a 1901. i prvu zemljoradničku zadrugu u voćinskom kraju. Bili su siromašni, ali organizirani, ponosni i žilavi. U Drugom svjetskom ratu platili su strašnu cijenu. U selu gotovo da nije bilo obitelji koja nije nekoga izgubila. Ubijeno je više od stotinu civila, spaljeno sedamnaest kuća, a stotinu četrdeset i troje ljudi odvedeno je u logore. Istodobno je čak 180 mještana, iz sela koje je tada brojilo oko 850 stanovnika, otišlo u partizane. Danas je to selo koje od popisa stanovništva 2011. godine službeno ima nula stanovnika", naglasio je Milošević.
Podsjetio je na nedavno rušenje obnovljenog spomenika žrtvama fašističkog terora u Sloboštini kada su 16. kolovoza 1942. ustaše ubile više od 1300 nevinih ljudi, među njima 1165 izbjeglica s Kozare – najviše žena, djece i staraca. "Što nam poručuju ti srušeni kameni? Što žele reći oni koji ih ruše? Da se ništa nije dogodilo? Da nema koga žaliti? Da ti ljudi nisu bili važni? Nama jesu važni. Ljudi čija imena nosi ovaj spomenik važni su nam. Ljudi iz Lisičina koji su ubijeni zaslužuju sjećanje", rekao je.
Narodni heroj Nikola Miljanović Karaula rođen je 1914. godine u Lisičinama. Porijeklom je iz srdnje seljačke obitelji, a kao mladić postao je seoski knez. Izbijanjem Drugog svjetskog rata samoinicijativno formira manju oružanu skupinu koja djeluje na sprječavanju terora koji su u ovom kraju provodile ustaše. Od male skupine od svega petnaestak boraca ubrzo je postao zapovjednik voda, a potom i zapovjednik 18. slavonske udarne brigade.
Poginuo je 1944. godine kod Levanjske Varoši.
"Bio je borac i sina ovoga sela, koji je u najtežim trenucima stao na stranu opstanka i slobode. Spomenik je otvoren kao trajni svjedok jednog naroda i jedne zajednice koja je svojim trudom, zalaganjem, vjerom i borbom ostavila dubok trag na svima nama", istako je Srđan Đuričić zamjenik predsjednice Vijeća srpske nacionalne manjine Virovitičko-podravske županije.
Nenad Gvojić, izaslanik virovitičko-podravskog župana Igora Androvića naglasio je da antifašistička borba ovdje nije nastala slučajno već je to bio odgovor običnih ljudi na teror, progone i zločine ustaškog režima. "Bio je to narodni pokret ljudi koji su ustali protiv politike prema kojoj su čitave obitelji morale nestati samo zbog svojega imena, podrijetla i vjere. Zato se i danas ne prisjećamo samo rata i stradanja, nego i hrabrosti ljudi koji su odlučili suprotstaviti se ideologiji mržnje i uništenja. Njihova borba prije više od osamdeset godina postavila je temelje Republike Hrvatske u kojoj danas živimo", rekao je Gvojić.
Naglasio je kako je spomenik trajni je podsjetnik na borbu i stradanje. "Na njemu se nalaze imena palih boraca, ali i nevinih žrtava – muškaraca, žena i djece čiji su životi prekinuti samo zato što su bili drugačiji. Svako od tih imena predstavlja jednu ljudsku sudbinu, jednu obitelj i jedno sjećanje koje ne smije nestati. Zato obnova ovog spomenika nije samo obnova kamena i ploča; ona je obnova sjećanja i poštovanja prema ljudima čija je žrtva utkana u povijest ovoga kraja. Iako su Lisičine danas bez stanovnika, sjećanje na ljude koji su ovdje živjeli, stradali i borili se ostaje trajno zapisano", dodao je.
Skupu se obratila i liječnica Danijela Todorović Grbić, čiji su obiteljski korijeni u Lisičinama, a danas živi i radi u Prijedoru. "Karaula je bio ujak moje bake. Otac me prvi put doveo ovdje nakon rata. Sve je bilo zaraslo i uništeno, Jedva se vidio spomenik, jedva su se mogla pročitati imena. Bila sam tada još dijete, ali taj prizor mi je ostao duboko urezan u sjećanje. Nakon toga dugo više nisam dolazila. Onda smo suprug Dario i ja, uz pomoć antifašističkog udruženja, mještana i Vijeća srpske nacionalne manjine, odlučili početi čistiti ovaj prostor. Ovdje je raslo veliko drvo koje je Dario morao posjeći. Korak po korak, polako smo uređivali ovo mjesto. Dolazili smo kad god smo imali vremena i pokušavali održati sve na životu. I čini se da smo uspjeli. Da nije bilo tog zajedničkog rada tijekom posljednjih dvadeset ili trideset godina, danas ovaj spomenik možda više ne bi ni postojao", kazala je.
Izrazila je žaljenje što nisu uspjeli spasiti rodnu kuću Nikole Miljanovića Karaule. "I ona je bila kulturno-povijesni spomenik, upisana na popis zaštićene baštine. Posjećivali su je učenici, prolaznici i turisti. Međutim, kuća je kasnije izbrisana iz registra kulturno-povijesnih spomenika. Moja je velika želja da se jednoga dana i ona obnovi kao memorijalna kuća – mjesto koje bi, poput ovog spomenika, okupljalo ljude, privlačilo posjetitelje i podsjećalo na povijest ovoga kraja. Voljela bih da Lisičine ponovno ožive, da ljudi opet počnu dolaziti i da selo ponovno dobije život", dodala je.
Pomen za sve stradale mještane Lisičina tijekom Drugog svjetskog rata održan u parohijskom hramu svetog Georgija u Lisičinama koji je u današnjem obliku izgrađen 1869. godine. "Za vrijeme Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata hram je bio oštećen, no ostao je trajni svjedok naroda kojeg ovdje više nema. Arhitektonski je osobito zanimljiv zbog svojega češkog, odnosno balustradnog svoda te predstavlja jedan od tri hrama na širem slatinskom području koji su preživjeli turbulentna vremena Drugog svjetskog rata. Njegovu vrijednost dodatno potvrđuje činjenica da je sačuvan i ikonostas, koji se danas nalazi u riznici eparhijskog dvora u Pakracu", podsjetio je prisutne Srđan Đuričić na jedan od simbola ovog naselja i dodao: "Nalazimo u mjestu prepoznatljivom po nekoliko svojih posebnosti – prirodnim, umjetničkim, ali i povijesnim vrijednostima. Smatramo svojom dužnošću, kao predstavnici srpske zajednice na prostoru Virovitičko-podravske županije govorimo o bogatom nasljeđu koje su nam ostavili naši preci i na koje smo iznimno ponosni".
Drugo mjesto koje je Srđan naveo kao odraz je ljubavi, predanosti, rada i entuzijazma jednog čovjeka je arboretumu Lisičine. „Riječ je o, možda nama Slatinčanima, najljepšem mjestu u Slavoniji. Nastao je 1963. godine zalaganjem inženjera šumarstva Đure Jorgića. Prvotno je zamišljen na površini od oko 40 hektara, a prilikom sadnje brojao je oko 2500 taksona, uglavnom domaćih vrsta s prostora tadašnje Jugoslavije, ali i biljaka iz drugih krajeva svijeta. Tako ovdje nalazimo vrste iz Europe, Azije i Amerike. U vrijeme Domovinskog rata arboretum je znatno oštećen, ne toliko ratnim djelovanjem koliko nebrigom nakon rata. Obnova je tekla vrlo sporo, što je dodatno pridonijelo njegovu propadanju. Danas je arboretum otvoren za javnost. Uređeni su putovi i jezera, postavljene ploče s kartama i opisima biljaka, a uređena su i mjesta za odmor, klupe i sjenice“, podsjetio je Đuričić i pozvao prisutne da ga nakon skupa obiđu.
