Zlatko Kovačević Saxa u ovom izboru pjesama vodi čitatelja kroz različite prizore, raspoloženja i životne trenutke. Njegovi stihovi čas su osobni i nježni, okrenuti obitelji, djetinjstvu i sjećanjima, a čas britki, ironični i usmjereni prema ljudima i pojavama koje ga okružuju. U pjesmama se susreću dolazak novog života i uspomene na majku, obični ljudi i svakodnevni prizori, ali i razmišljanja o prolaznosti te želja za nekim drukčijim, boljim svijetom. Upravo ta raznolikost tema povezuje pjesme u svojevrsni mozaik autorovih pogleda, uspomena i unutarnjih slika. Nedavno je sudjelovao na pjesničkom susretu „Kolovrat riječi“ u Ivancu, manifestaciji koja okuplja pjesnike iz različitih krajeva Hrvatske. Ove godine na jubilarnom 10. izdanju nastupilo je rekordnih 53 pjesnika.
DOLAZAK
Kosica crna ušla na vrata
Donoseć sobom događaj nov
Samo što ne zna reći još tata
Bićem svojim pod ovaj krov
Velik k’o jedan prosječni mrav
Osmijeha silna, nespretne ruke
Poznatim glasom ispunjen sav
Maminom pažnjom, nestanu muke
Usnulim bićem čuvam svoj mir
Smišljajuć’ život u novome snu
Buđenjem svakim, priredit’ ću pir
Oglasi se tiho “I ja sam tu”
KONCERT
Crni se oblaci nižu
U glavi izmišljen rat
Iz raznih krajeva stižu
Glasno vičući klat'
Bježeći četr'est pete
U rupe su pobjegli tad
Dajući vjetrima pete
Dok Tito još bješe mlad
I sad se k'o uvrijeđen lik
Osvećuju prošlosti tek
Urlajuć jadne parole
Ostavljajuć za sobom drek
KRAJ
U jednom trenu
Proleti tvojim licem
Sjena neiskrenosti
I tad
Prestaneš postojati
MALA VREĆA
Vreća mala glave k'o u vola
Jupitera rečenice drug
Može samo vući kola
Bezbroj puta vrteć' se u krug
Od jute sazdana i jada
U zakutku umjesto da leži
Putem obližnjega grada
Međ' puk važni teži
Iz šume dođe onomad
Smrdljive bi krčme svat
Kavgađija kao mlad
Hvatajući svakom vrat
I sad gajtan zlatni veže
Da zavara bojom puk
Prevarit nas sve je teže
Riječi nema samo muk
MAMA
Nosim te u glavi
Već godinama
Jasnu sliku u
Mojim sjećanjima
Cigareta u tvojoj ruci
U mladost me vrati
Bezbrižni čuju se zvuci
I teku mog' djetinjstva sati
Ne prodajem ovu sliku
Uvijek je u meni
U svom vedrom liku
Ja u tvojoj sjeni
SJEĆANJE NA MOGA ROBIJA
I na kraju ga nism morao izvlačiti
Ispao je sam.
Bio je sav mokar i sluzav
Taj isluženi komad moje osobnosti
Sjećam se uvijek se zavlačio u neke šupljine
Dok se vlažno meso prebacivalo preko svojih gabarita
Bio je krupan i dugo vremena je svrhovito
Služio mojim potrebama
Često je vješto rješavao i najdublje probleme
Ne štedeći ni jednu vrstu mesa ni vlažnog ni suhog
S olakšanjem sam ga bacio
U zaobljenu pliticu moga zubara
NEPJESMA
Ne pišem pjesmu,
A misli se roje
O čovjeku jednom
čvrstom k’o stup
Srce mu kuca
Šarene boje
Skriven u njemu
Zlata je ćup
Ne pišem pjesmu
I nije to vijest
O liku tome
Što uspravan stoji
Zlatne mu ruke
On ipak jest
Dobrotom svojom
Dječicu poji
Ne pišem pjesmu
I sada je kraj
Za ruke vrijedne
Što tako rade
Nepjesmom ovom
Poručujem znaj
Nek se i takav
Tata imade
POSLJEDNJI SMETLAR
Lijevo desno pruža svoj kist
Ulicom tihom u noći
Tek osušen zadnji list
Ko' prijatelj pustoj samoći
Cipele stare i prsluk žut'
Istrošen vremenom tek
Možda sad zadnji put
Svoj završava vijek
Sutra će svanuti dan
I ponovo stići će noć
Upravo završen san
Sjećanja eho će doć'
ROSA JUTROM
Sjajni biser
Na zelenom rubu travke
Nečujno drhti
S ONE STRANE
Najljepše je jutrom sjediti
Sklopljenih očiju
Zamišljati savršen svijet
Lišen ratova i religija
Letjeti kao pčela
Od slike do slike
Uživati u krasnim
Vizurama zamišljaja
Možda više nikad
Ne otvorim oči
I ostanem s one strane
Žedan slobode
