Simbolično, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, započinjemo objavljivanje feljtona „Velikosrpska ideologija i nacionalizam kao uzrok Domovinskog rata 1991. – 1995.“ autora prof. Borisa Ćalete-Cara, mag. ing. el., brigadira Hrvatske vojske u mirovini i umirovljenog profesora Hrvatskoga vojnog učilišta „Dr. Franjo Tuđman“ u Zagrebu.
U nastavcima koji slijede autor će analizirati povijesne i ideološke korijene velikosrpskoga projekta te njegovu ulogu u pripremi i pokretanju agresije na Republiku Hrvatsku. Feljton donosi autorov pogled na razvoj nacionalnih ideologija, političke procese i događaje koji su prethodili Domovinskom ratu i obilježili razdoblje od 1991. do 1995. godine.
U prvom nastavku autor razmatra pojam nacionalizma, njegova različita značenja i odnos prema domoljublju i šovinizmu te ulogu nacionalnih ideologija u oblikovanju država i pokretanju povijesnih sukoba.
NACIONALIZAM IZMEĐU DOMOLJUBLJA I ŠOVINIZMA: BORBA ZA ZNAČENJE POJMA
Postoji više definicija nacionalizma. Nacionalizam je ideologija ili svjetonazor u kojoj je nacionalni identitet odlučujući faktor za oblikovanje i opstojnost jedne suverene države. U tom pravcu ide i svjetonazor nekih nacionalističkih škola i pravaca, za pripadnike jednog naroda je odnos prema naciji važniji od svakog drugog elementa osobnog ili skupnog identiteta i od svakog drugog odnosa odanosti. Nacionalizam je ideja i politički pokret u modernoj epohi koji naglašava jedinstvo nacije, njezinih interesa, prava ili političkih ciljeva, razumijevanja zajedničke prošlosti, te odnosa prema drugim nacijama ili državama, odnosno njezin kolektivni identitet. Ako nacionalizam definiramo u pozitivnom smislu tad je isti kao što je i domoljublje /patriotizam i u Europi tijekom 18. i 19. stoljeća imao je uglavnom pozitivno političko, moralno i civilizacijsko značenje, jer nacije i nacionalizmi nastaju rušenjem dogmi o svetosti careva, kraljeva i dinastija. Ako nacionalizam promatramo u negativnom smislu tada ga se poistovjećuje sa šovinizmom odnosno nesnošljivost prema pripadnicima drugih etničkih skupina ili nacija, uz istodobno favoriziranje i nekritičan odnos prema pripadnicima vlastite etničke skupine ili nacije.
Povijesno gledano kroz prošlost sa riječju "šovinizam" opisivala se mržnja prema drugim narodima, dok je danas globalna ljevica nametnula riječ "nacionalizam" u značenju šovinizma. Ljevica to nameće kroz svoj politički govor i političko djelovanje kao javno mnijenje i medijsko razmišljanje tako da je zlonamjernim izvrtanjima i etiketiranjima kao „nacionalista“ podložna svaka osoba koja se iskreno zauzima za legalne i legitimne nacionalne ciljeve i interese, a sve nacionalno i ljubav prema svomu narodu kao "nacionalizam" odnosno kao šovinizam. Djelovanjem ljevičara u ovoj pojmovnoj konfuziji namjerno je da bi se otupilo domoljublje i svaka borba za nacionalne interese, da bi se ljude pasiviziralo u borbi za svoja nacionalna prava i usmjerilo na nešto pod tezom da je "ispravno" sve anacionalno, i sve globalističko, te da udovoljavaju tim zahtjevima, ili će u suprotnom biti optuženi za mržnju prema drugim narodima i drugim državama.
OD PRAVA NA SUVERENOST DO ŠOVINIZMA: NACIONALIZAM KAO POKRETAČ SUKOBA
Po međunarodnom pravu odnosno u člancima 1. i 55. Povelje UN priznato je pravo svakoj naciji na suverenu državu, odnosno potpunu vlast vladara, države ili naroda na vlastitom teritoriju te nezavisnost te vlasti u odnosu na bilo kakvu drugu izvanjsku ili tuđu vlast. Ovime se podrazumijeva da je nacija - država po svojoj konstituciji namijenjena svojim građanima, odnosno stanovnicima. Upravo je šovinizam gotovo neizbježna posljedica modernoga ustrojstva države, sastavljene od jedne etničke ili nacionalne većine i više manjina. Nacionalizam se često prožima s drugim ideologijama kao što su konzervatizam, socijalizam i liberalizam, kroz 19. stoljeće se izražavao kao rasizam i imperijalizam, tijekom 20. stoljeća bio je podloga za fašizam, dok se danas izražava i kao vjerski fundamentalizam. Nacionalizam je imao ključnu ulogu u važnim događajima kroz povijest, pa tako izbijanje prvog i drugog svjetskog rata, u antikolonijalnim oslobodilačkim pokretima, te u nizu etničkih sukoba od kojih mnogi traju i do današnjeg dana. Vezano za ulogu koju je odigrao u izbijanju nekih od najkrvavijih događaja u povijesti, danas se termin "nacionalizam" često koristi na pogrdan, prijeziran i način loše djelatnosti, te se povezuje uz etničku netoleranciju, etničko čišćenje, šovinizam i militarizam.
Ovdje prepoznajemo činjenicu da su pronositelji nacionalističkih ideja prečesto pribjegavali gradnjama negativnih stereotipa o drugim narodima, kako bi motivirali pripadnike vlastitog naroda na okupljanja radi zaštite od stvarne ili zamišljene opasnosti od agresivnosti drugih naroda i nacija.
NACIONALIZAM KAO JEDNA OD NAJMOĆNIJIH SILA SUVREMENOG SVIJETA
Smith A. u svojoj knjizi kaže: “Mislim da se većina nas slaže da je nacionalizam danas jedna od najmoćnijih snaga u svijetu i da su nacionalne države bile najmanje jedan vijek kamen temeljac međunarodnoj politici i da će to biti i dalje” ( “Nations and their pasts”, Nations and Nationalism, 2 (3), studeni 1996, s. 359 )
U ranim oblicima javlja se nacionalizam koji je vezan za monarhe, a kasnije za Republike. Nacionalizam u modernom obliku nastaje u vremenu i procesu kulturalnih i političkih promjena u 18. stoljeću – u vremenu prosvjetiteljstva kada propadaju stoljetni "feudalni" oblici političkog i ekonomskog života, kada jača uloga države i tržišta, kada se pojavljuje srednja klasa – građanstvo, odnosno kada nastaje nacija i kada nastaje državni suverenitet i nacionalne države.
Uglavnom na prostoru Europe većina naroda od prvih nacionalističkih ideja do konca 18. stoljeća imaju posve zaokruženu nacionalističku platformu, odnosno državni suverenitet postaje prirodno pravo određenog naroda koji političkim okupljanjem postaje "nacija" i nastaju nacionalne države koje imaju svoj narod.
Početkom 19. stoljeća Europski nacionalizmi ( talijanski, njemački, mađarski, poljski ...) koji su čvrsto povezani s tadašnjom verzijom liberalizma, postepeno postaju najznačajnijim reformskim pokretom; često sa spremnošću da svoje ciljeve postignu revolucionarnim ( tj. nasilnim ) metodama ( najčešće se radi o djelatnosti raznih nacionalističkih tajnih društava) koje su kulminirale u tzv. „proljeću naroda“ revolucionarne 1848. godine.
PROLJEĆE NARODA I REVOLUCIONARNA 1848. GODINA
Revolucija 1848. – 1849., poznata kao Proljeće naroda, naziv je za društvene i nacionalne pokrete i nemire u više Europskih država u kojima su razne društvene i nacionalne skupine postavljale zahtjeve za političke, društvene i gospodarske promjene. Nacionalizam se u svom pojavnom obliku i razvoju iznjedrio kroz svoja dva pojavna oblika, kroz etnički i građanski nacionalizam.
Etnički nacionalizam, također poznat kao etnonacionalizam, je oblik nacionalizma u kojem se nacija i nacionalnost definiraju u smislu etničke pripadnosti, s naglaskom na etnocentrični (i u nekim slučajevima i etnokratski) pristup različitim političkim pitanjima vezanim za nacionalnu afirmaciju određene etničke grupe. Građanski nacionalizam, također poznat i pod nazivom liberalni ili slobodarski nacionalizam oblik je nacionalizma koji, prema tumačenjima političke filozofije nije utemeljen na ksenofobiji i nesnošljivosti prema drugim narodima, već su, potpuno suprotno, u građanski nacionalizam utkane i domoljubne ideje, ali istovremeno sloboda i jednakost drugih naroda kojima su zajamčena ljudska prava i društvena snošljivost.
Etnički nacionalizam temeljen je na zajednici odnosno narodu, dok je građanski nacionalizam temeljen na cjelokupnom društvu. Kod građanskog nacionalizma često dolazi do sukobima između naroda, odnosno između većine i malih skupina koje odbijaju prihvatiti većinski i zakonom konstitutivni narod, a takav slučaj čest je u zapadno europskim zemljama, gdje arapska manjina zahtijeva jednaku ili veću samoupravu od većinskog naroda (npr. Nijemaca, Francuza ili Talijana), ili javio se u bivšim zemljama Sovjetskog saveza, gdje je ruska manjina često tražila odcjepljenje od pojedine države nastale raspadom Sovjetskog saveza i pripojenje Rusiji, što je bio slučaj i kod raspada SFRJ gdje je srpska manjina često tražila odcjepljenje od pojedine države i pripojenje Srbiji.
***
Boris Ćaleta-Car, mag. ing. el., brigadir je Hrvatske vojske u mirovini i hrvatski branitelj. Kao pripadnik Zbora narodne garde, časnik Zapovjedništva 1. operativne zone Osijek i pripadnik 3. gardijske brigade „Kune“ izravno je sudjelovao u ratnim događajima na području Slavonije tijekom Domovinskog rata.
Profesionalno iskustvo poslije je prenosio kao profesor operacija i operativnog ratovanja na Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman“ u Zagrebu, gdje je sudjelovao i u izvođenju nastave iz vojne povijesti. Bavi se proučavanjem i pisanjem o Domovinskom ratu, posebno o ratnim zbivanjima u Slavoniji i Bitci za Vukovar, kojoj je posvetio opsežan feljton.
Kao umirovljeni visoki časnik Oružanih snaga Republike Hrvatske 2022. godine primio je časnički bodež i zahvalnicu predsjednika Republike za časnu i uzornu službu.
