Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je 25. i posljednji nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.
Prolazile su godine. Mnogo godina. Cijelo desetljeće. Već bi odavno mnogi zaboravili na usputni flert koji nije plodonosno završio. No ne i Ema. Ne zato što nije željela zaboraviti. Naprosto nije mogla.Živjela je s tim kao što se ljudi naviknu živjeti sa svojim invaliditetom. S nepostojećom nogom koju i dalje osjećaju.
Povremeno bi joj na društvene mreže ulijetali neki novi zahtjevi za prijateljstvo, razni stranci, čudna imena, stvarni ljudi i njihovi klonovi. Ema se već bila navikla. Bila je mnogo iskusnija po tom pitanju nego na početku. Znala se nositi s time. Znala koga treba odmah blokirati, odbiti. I nije se pretjerano uzbuđivala. Stvorila je neki svoj svijet u kojem se najviše oslanjala na sebe. Na ljude koji su dijelili slične afinitete kao ona. Sve je bolje vladala svojim emocijama. Davno se oprostila od osuđivanja bilo koga. Radila je na sebi tragajući za novim znanjima. Razvijala svoje talente. I radovala se. Radovala novootkrivenom životu koji je imao još toliko toga da joj ponudi. Stabilizirala je sebe, svoje emocije, postigla neki unutarnji mir kroz koji joj nitko više ne može nauditi. Zato što ona sama ne želi sebi nauditi. Radovala se svemu novom što je još imala za naučiti. I dalje je čuvala svoj brak. Preoblikovala je sebe u vječnu učenicu života, ovaj put prihvaćajući mirno sve što joj život donosi. Naučila se nositi s tim. Bez velike drame. Tako je postigla da ju i ljudi skloni dramama, zaobilaze. I odnos sa suprugom se smirivao. Poticala ga je da i sam obnovi svoje zapostavljene talente. Našli su ponovo polje zajedničkog interesa. Ono nije više bilo toliko tjelesno i strastveno kao u mladim danima, no oboje su učili kako podržati ono drugo. I da se ne moraju u svemu slagati.
Promjene koje su se dogodile utjecale su i na promjene u njemu. (čak se usuđivala misliti i da su sile nečiste konačno digle ruke od njih..)
Postao je dobrohotniji i prema sebi i prema njoj. Iznova su se učili živjeti u dvoje. Majka i svekar su otišli u vječna počivališta. Možda i dalje tamo razgovaraju sjedeći za ručkom o nekim starim vremenima. Ema je ispočetka učila kako da bude zadovoljna sobom. I uživala je u tom učenju što se vidno ogledalo na njenom licu. Prestala je biti opterećena svojim izgledom. Osjećala se sve ispunjenijom i počela privlačiti nove ljude u svoj život. Nova iskustva. Nije više bila gladna ljubavi jer je ljubav bila u njoj. Naučila ju je dijeliti sama sa sobom. Od ljudi nije očekivala više od onoga što su sami imali potrebu podijeliti s njom. Nije više trošila svoje vrijeme tražeći ljubav. Ona sama je bila ta ljubav! Sada je vježbala kako tu ljubav dijeliti drugima. Bezuvjetno! Bez osuđivanja i prosuđivanja. Bez ikakvih očekivanja.
Za Emu i njenu obitelj se mnogo toga promijenilo. Bila je spremna za nove izazove. I sve je mogla promijeniti u svoju korist, sve osim jednoga. Dijagnoze u njenom zdravstvenom kartonu koja je glasila: Sumanuta!
KRAJ
