Pjesničkom riječju: Stop nasilju nad ženama: Biljana Kovačević, Svjetlana Carić, Toni Vuković, Boris Milnović

Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama u Virovitici su protkle tri godine u okviru Roklicerovih večeri organizirane  poetske večeri naziva  "Pjesničkom riječju - Stop nasilju nad ženama". Riječ je o međunarodnoj manifestaciji koja se održava u pedesetak gradova Hrvatske, BiH, Srbije, Italije, Njemačke, Austrije, Bugarske, Sjeverne Makedonije, Slovenije i Crne Gore.

<<< Virovitički pisci i pjesnici poručili: Stop nasilju nad ženama

Projekt je pokrenut 2012. u Hrvatskoj, a onda se postupno širio na druge zemlje. Osnovala ga je pjesnikinja Lidija Puđak ponukana mnogim događajima koji  se iz godine u godinu događaju, ženi, djevojčici, majci, obitelji. Roklicerove večeri ovoga puta se pridružuju virtualno s tri pjesme troje autora, Svjetlane Carić, Biljane Kovačević i Tonija Vukovića i pričom Borisa Milnović.

<<< Boris Milnović: Nasilje nad ženama postoji od kada postoje muškarci, a muškarce rađaju žene (pa kako im to vraćaju)

Svjetlana Carić: Tvoja ruka

Tvoja
Ruka
Anđeo na
Mom
Ramenu
Zlato
Oko
Vrata
Stražar
Oko
Struka
Tvoj
Dlan
Rumen na
Mojem
Obrazu
Pladanj
Sočnog
Voća
Žena
Biser na
Njemu
Sniva
Tvoji
Prsti
Čvor s
Mojima
Tvoj
Dah   
Oganj na
Mojim
Usnama
Na mojoj
Grudi
Žar

…

Na licu
Plava
Sjena
Oko
Struka
Remen
Jeze
Oko
Vrata
Dah
Straha
Oko
Srca
Nemoćna
Tužaljka
Nad
Neznanjem
Tvrdokorne
Gorčine
Tvojih
Pobješnjelih
Razloga
(Čačinci, 22.11.2018.)

Toni Vuković: U vezi ljudi ništa me ne čudi

Kako čudno vrijeme....
Ljudi pričaju, a nikako da progovore,
Ljudi spavaju, a nikako da se odmore.
Ljudi koračaju, a nikako da prohodaju,
Ljudi tajne čuvaju, a opet ih brzo odaju.
Kakvo je to vrijeme?
Ljudi se oblače, a opet su tako goli,
Ljudi su nedodirljivi, a opet ih tuđa riječ boli.
Ljudi se nadaju, a opet mašte nemaju,
Ljudi mogu sami, a opet nekog trebaju.
Kakvi su to ljudi?
Ljudi gledaju, a opet ne vide boje,
Ljudi su svjesni, a ne znaju da postoje.
Ljudi stalno jedu, a opet nisu siti,
Ljudi stalno piju, a opet trebaju piti.
Ima li što čudno?
Ljudi se množe, a opet žele više,
Ljudi šute, a opet mogu tiše.
Ljudi se ljube, a opet znaju povrijedit',
Ljudi nisu dijamant, a opet znaju vrijedit'.
Je li vrijeme čudno?
Ljudi su sretni, a opet suze puštaju,
Ljudi su face, a opet se nisko spuštaju.
Ljudi pruže ruku, a opet te iznevjere,
Ljudi se mole, a opet nemaju vjere.
Jesu li ljudi čudni?
Ljudi su pristojni, a opet bez kulture,
Ljudi svugdje stignu, a opet svugdje žure.
Ljudi nisu vječni, a opet se smrti plaše,
Ljudi tuđe cijene, a opet žive kako im paše.
Što se mene tiče…
Ljudi se hvale, a nije vrijedno hvale,
Ljudi su zadovoljni, a stalno se žale.
Ljudi kroz metaforu, al' istina je jača,
Ljudi izbjegavaju, al' opet sve se plaća.
Sve se plaća, prije ili kasnije…
S vremenom postaje jasnije.

Bijana Kovačević: Ptica

Pogledaj me!
Pogledaj moje oči!!!
Zar sam toliko nevidljiva
da ti trebaju samo moji obrazi
za šamare?!

Sjećaš se? Sjećaš li se?
Nekada si ih toliko volio
rumene i tople.
I sada se crvene.

Ali ne više od ljubavi.
Od udaraca i sramote.
Stid me. Stidim se pogledati
u ogledalo.

Ne prepoznajem više ženu u sebi.
Znam zašto ne gledaš više u moje oči.
Usahle su. Ugasle.
Zure negdje u prazninu iznad tvojih ramena
očekujući ruku što mi zakreće vratom.

Znam da sam već odavno trebala pobjeći.
Nisam. Čekala sam. Stalno sam čekala dan
da dođeš nasmijan kući.
Ispružiš ruke čekajući me u svoj zagrljaj.
Toliko sam čeznula za nježnim dodirima
da mi se koža na licu stala borati.

Povlačila se, uvlačila sama u sebe
stvarajući korita osušena bez suza.
Ni plakati više ne mogu.
U mome grlu, kao velika jabuka,
nabrekle glasnice od neizgovorenih riječi.
Samo ih gutam. Pred djecom. Pred starcima.
Pred prijateljima, strancima.
Osjećam da, kad bih progovorila
iz mene bi vrisnule sve boli koje skupljam
kao najdraže igračke.

Čekam te. Još uvijek te čekam da me blago
pomiluješ po kosi.
Pogledaš me. I zapitaš gdje je ona djevojka koju si volio.
No, kako ćeš znati kada ni sama sebe više ne poznajem.
Starci su umrli od tuge. Djeca otišla.
U hodniku još stoji razbijeno ogledalo
u koje si bacio flašu jer je bila prazna.

Moji prsti se kvrče.
Ta tko će se sjećati svih prijeloma koje sam
opravdavala svojom trapavošću.
Smirio si se. Više ni u sebe ne gledaš.

Ne znam jesi li uopće prisutan na ovome svijetu.
S daljinskim u jednoj i flašom u drugoj
pogledom ti znam što želiš.
U tišini te poslužim.
I vratim se u svoj kutak, u kojemu,
dok me ne gledaš, ja vidim mladu
djevojku kako trči
u laganoj ljetnoj haljinici.

Trči zelenom livadom u laganoj ljetnoj
U daljini, na proplanku, netko ju čeka.
Koraci su sve dulji, a ona sve laganija.
Pretvara se u vjetar. Klizi među oblake.

Još jednom se osvrne za sobom
I vidi ženu, prerano ostarjelu
naslonjenu na prozor.
Namigne joj vragolasto i nestane.

Dugo u noć nakon završenog programa
muškarac je ustao da vidi zašto nije dobio večeru.
Klapne od prozora su se lagano njihale.
Stvarale su neobičan zvuk.
Žena je i dalje sjedila naslonjena.
Oči su bile otvorene.
Na svjetlu mjesečine u njima se
ogledala ptica.

(23.11.2021. ut VT 08:39h)