Slavonija je bila privlačna brojnim doseljenicima. Dolazili su gotovo iz svih krajeva bivše države, organizirano, vlakovima bez voznog reda, ili pojedinačno, a tvornice i plodna zemlja, pružali su siguran posao, uspješnu žetvu, i sasvim solidan život svima koji su htjeli i mogli raditi.
Donosili su tradiciju, običaje i vjerovanja rodnog kraja. Od njih smo puno saznali, a oni su se, manje ili više uspješno srodili s slavonskom ravnicom, kulturom i običajima mjesta njihovog novog i boljeg života.
Naša je kuća, a posebno mamina šnajderaj, bila poput kopije zemljopisnog porijekla naših novih sugrađana. I nisu to bili samo odnosi na relaciji mušterija - šnajderica. Bila su to prijateljstva, i pravi komšiluk, na koji si mogao računati u svako doba. Uostalom, kao i oni na nas. Posjećivali smo se, pomagali, suosjećali, radovali i žalovali. Dijelio se višak, pomagalo u nestašici.
Često se događalo da su baš kod nas, naši novi sugrađani - doseljenici, saznali da su porijeklom iz istog kraja. E, tada priča nije prestajala. Al, mami to nije smetalo. Bez problema je mogla šivati i slušati, sve do jednog dana, kad je, najblaže rečeno, došlo do malo viših tonova.
Komšija Jakov i komšinica Ana porijeklom su bili iz istog kraja, ime naselja sam zaboravila, al ono što pamtim je spominjanje Zagore, i Biokova.
Jakov je bio desetak godina stariji, oženjen Kordunašicom Jelom, Anin je suprug bio Ličanin. I Jakov i Ana imali su sinove, vršnjake. Iako su bili zemljaci, imali djecu iste dobi, i živjeli na stotinjak metara udaljenosti, nisu komunicirali, osim onog najnužnijeg.
Dan nije nagovještavao svađu. Da je bar bilo tmurno, kišovito, maglovito, ili nešto četvrto, još bismo svađu i očekivali. Al', divno proljetno popodne, započelo je, na naše čuđenje zbog škrte im, dotadašnje komunikacije, vrlo živo.
- U mom je selu cesta sve do mora! Čujem i da su struju dobili, nema više petrolej lampi - hvali se Ana
- Ana??!! Ti si zaboravila da sam iz istog mjesta?!!! Tamo nit je bilo, niti ima, nit će ikada biti ceste! Jedino da pomaknu Biokovo! - skače komšija Jakov - krš, ponikva, ljutica i poskok, to je naš kraj! O kakvoj ti cesti pričaš??? Da je struje i ceste ne bismo nikada ni napustili rodni kraj! Jesi li ti, Ana, ikada čula za izreku cesta je život? To su znali i stari Rimljani. Naravno da nisi. Da je bilo ceste, bilo bi i života!! - konačno završi izlaganje Jakov, na tankoj liniji svađe
-Ne znam ja o čemu ti pričaš, Jakove! Cesta je prošla, i struja u svakoj kući - dosljedna je Ana, mada je na nekoliko sekundi skupila obrve, namrštila se, i kao da razmišlja poznaje li kojeg starog Rimljanina. U njezinu skromnom obrazovanju, okončanom prije male mature, nije se stiglo do Rimljana, ni starih ni mladih.
Mama šuti. Kome sad držati stranu? Jakov je bio stariji, al Ana je bila njezina prijateljica. Nije dugo razmišljala, okrene se od šivaće mašine, i gotovo zapovjedno:
-Vas dvoje da ste prestali! Ne zanima me ni Bikovo, ni cesta, ni struja! Posrčite kavu do kraja i molim razlaz, uskoro mi dolaze mušterije!
Jakov i Ana, poput poslušne djece, nakon ispijene kave uputili su se do kapije. Mama ih je otpratila par metara, a još smo minutu - dvije čuli Jakova i njegovo: Ona će meni cesta sve do mora!
Nakon par dana, evo ih. Na priču. Al, ovaj put nije bilo spominjanje ceste, struje, Rimljana. Oboje su pretjerali. Ona u želji da zavičaj prikaže boljim, a on u pametovanju o Rimljanima.
Tog dana dugo su raspravljali o tome kako je svima poznati Ilija džambas, u Nagykanizsi dobio baš dobre novce, a nit or'o nit kop'o.
U šnajderaju, omeđenom koordinatama - otoman, kredenc, šporet na drva i šivaća mašina - to je bila sasvim prihvatljiva tema višesatne rasprave.
