Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Olgine recenzije

Pozdrav iz Erdutskih Toplica

  Olga Vujović           21.11.2021.         367 pogleda
Pozdrav iz Erdutskih Toplica

Rečenicama: „Udarac je bio jak i pogodio je tri točke u istom času: kuk, rame i čelo. Remetin je bio okružen trojicom razbijača – od kojih je jedan imao nož, drugi lanac, a treći palicu – pa se branio kako je znao i umio: nastojao je barem onoga s nožem pogoditi nogom u koljeno“, počinje novi roman Pavla Pavličića (1946.) „Ljekovito blato“ (Mozaik knjiga, 2021.).

Odanim čitateljima Pavličićevih kriminalističkih romana mora odmah biti sumnjiv takav početak jer urednik novinske Crne kronike, Ivo Remetin, ima unuka, što znači da je, najblaže rečeno, u zrelim godinama, pa je upitan njegov susret s razbijačima (mada to ne bi čudilo u slučaju njegovog prijatelja i vršnjaka, policijskog inspektora Vlade Šoštara). Pavličić odmah objašnjava opisanu situaciju: Remetin pati od poremećaja spavanja, pa kada ga nešto uzruja on reagira, između ostalog, padom s kreveta, kao što je bilo u opisanom slučaju. A ono što je iskusnog novinara uzrujalo bio je dvotjedni boravak sa suprugom u Erdutskim Toplicama (radi njezinih klimakterijskih tegoba i njegovog lumbaga) što je urodilo njegovom tjeskobom zbog vremena koje nije imao čime ispuniti „pa je odmah znao da će bivati sve nervozniji i nervozniji, te da će noću izvoditi kojekakve gluposti“.

Odabir toplica čije je ime vezano uz Erdut, naselje nadomak Osijeka, vjerojatno su potaknule Pavličićeve osječke aktivnosti, ali ne mogu prešutjeti, da nikada nisam srela nekoga tko je boravio u Erdutskim Toplicama (ha, ha), mada su, sudeći prema opisu, slične Daruvarskim Toplicama (hotel, park, blatna kupka, glazbeni paviljon, cesta s jedne i potok s druge strane). Međutim, Remetinu je vrlo brzo prestalo biti dosadno jer je u kratkom vremenu preminulo troje uvaženih članova društva i to utapanjem u bazenu, padom s krovne terase i vješanjem o granu.

Budući da su smrti nastupile nadomak Osijeku, umjesto Šoštara (koji također pati od lumbaga, a čula sam od autora da će mu ubuduće učiniti još strašnije stvari što je očigledan primjer ljubomore na vlastitu uspjelu kreaciju) istragu vodi inspektor Lukač iz osječke policije kojeg smo sreli u romanu „Tri petka u travnju“ (MK, 2015.) što indirektno navodi sam autor (ipak je on sveznajući pripovjedač; podsjetio je i na film „San o ruži“ Zorana Tadića iz 1986.).

Lukač nije tako žestok niti markantan lik kao Šoštar, ali je dobar u poslu i sklon Remetinu, pa njih dvojica rješavaju slučajeve. U priči se pojavljuju od prije poznati likovi jer čak i najboljim istražiteljima treba pomoć (gospođa Remetin, Luka, slučajni svjedoci).

Osim glavne, postoji usporedna priča o ortaku Remetinovog sina, što uključuje nezaobilaznog unuka bračnog para Remetin (svi se mijenjaju, odrastaju i stare, ali mali ostaje nepromjenjiv ).

Možda griješim, ali mi se čini da u ovom romanu u opisima likova i u njihovom rječniku nalazim više grubosti i lokalizama nego prije, mada Pavličić nikada nije izlazio izvan prihvatljivih okvira za široku lepezu svojih čitatelja. Također nikada nije pretjerivao u opisima mjesta zločina ili izgleda leševa (daleko je to od surovih i verističkih skandinavskih krimića), motivi njegovih zločinaca su čak i za legaliste razumljivi (to su obični ljudi koji „su izgubili vjeru u sustav i nadu da će pravda ikada biti zadovoljena“) da bi na kraju, kako biva po pravilima žanra, bili kažnjeni (u ovom romanu ne u potpunosti).

Znala sam od mlađih čitatelja čuti da Pavličić piše tradicionalno i bez potrebne dinamike, te da je sklon uplitanju nepotrebnih, za radnju, nevažnih elemenata. Iako se tome ne mogu usprotiviti, mogu reći da meni to nimalo ne smeta jer su njegove priče zanimljive, likovi punokrvni, „nevažni“ detalji naglašavaju slikovitost mjesta i vremena, a njegova je vrsta humora meni bliska. Uostalom, mislim da su njegovi romani namijenjeni strpljivim sladokuscima a ne užurbanim gutačima slova.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Olgine recenzije