Banner
Benčić: Bitka u Stubici zagrijavanje je za prosvjed protiv Vladinog vođenja države
Puljak izboru GDO Turudića: Najniža razina demokracije
Grbin: Na prosvjedu ćemo tražiti da se odmah raspišu izbori
Večernji list: Europa ima 500 spalionica otpada, Hrvatska nijednu
U Hrvatskoj porast konzumacije kemijskih droga i ovisnosti
Nagli rast broja agencija za dovođenje stranih radnik
Benčić: Da su ljudi iz krim-podzemlja birali, odabrali bi Ivana Turudića

  Priče s ulice

Priče s ulice (19)

  Biljana Kovačević           30.11.2023.         1718 pogleda
Priče s ulice (19)

Kad god bi razmišljala o emocijama, prisjetila se svog oca. I on je odrastao bez oca, a majka ga je previše štitila. Tako je naučio više primati nego davati. Bez uzorka ponašanja muškarca u kući, nije se baš snalazio sa ženama. Bio je zatvoren i rijetko bi pričao o onome što osjeća. A ona je možda baš iz tog razloga inzistirala na njima, na otvorenosti, na iskrenosti. Naravno, sa onima u koje bi imala povjerenja. No, predugo skupljanje u sebi, navodilo ju je na ishitreno ponašanje kada bi se ukazala prilika za razgovor. Kao da je željela odjednom sve izbaciti iz sebe, poništiti, učiniti od sebe tabulu rasu i početi sve iz početka.

Tako bi skinula ogroman teret sa svojih leđa, ne shvaćajući da ga zapravo prebacuje na tuđa. Ljudi to nisu voljeli, naročito muškarci. Uplašili bi se. Oni nisu mogli ponirati u njene dubine istog trena kada se upoznaju. A ona je bila nestrpljiva. Toliko nestrpljiva da je bila nesmotrena kome se zapravo otvara. Razočaranja su bila neupitna i samo bi ju još dalje gurala od drugih. Pogotovo današnji mladi koje način života vodi još dalje od emocionalnog zbližavanja.

Mobiteli, internet, brzina života, prevelike želje za uživanjem. Potrošačko društvo ih stimulira uglavnom za zabavu, brze promjene, izmjene, ne zadržavanje dugo na jednom mjestu. Kako život melje njihove roditelje, tako za njih ostaje sve manje vremena.

(odjednom se osjetila baš kao dinosaur, kao vrsta koja izumire)

Emocije, emocije! Zašto im se uvijek vraća? Zar ne zna kao i drugi uživati u trenutku, u onome što život donese bez razmišljanja koliko dugo će to trajati? I zar nije vrijedno samo zato ako traje kraće? Ta njena potreba za vezivanjem! Uostalom, sama se „vezala“ za sva ta ograničenja koja su je sputavala. Sama si je stavljala omču oko vrata. Shvatila je prekasno da ljude zanima samo vlastiti život. Oni će ogovarati, kritizirati, pljuvati po nekome, ali i prestati. Uvijek ostaneš sam sa sobom i onime što si učinio. Ili nisi.

Kakve bi On emocije mogao razviti spram nje? Požuda, strast – ok. Naklonost? Sažaljenje? – to ju je užasnulo. Zanimanje za seks sa starijom gospođom? Novo iskustvo koje će prepričavati kolegama za vrijeme noćnih dežurstava? Ili se smijati sa kolegicama na temu nekoga tko je potpuno propustio svoju priliku da živi život? Ohh, koliko puta je čula onu narodnu:“Tko s djecom liježe, popišan se ustaje!“ Svatko tko ima djecu zna da je tako.

Što ona želi iscijeliti u vezi sa mlađim muškarcem? Čitala je ona o emocionalnoj nezrelosti koja nema veze sa godinama. Ljudi bi rekli, da je emocionalno zrela, našla bi sebi odgovarajući par. To je bilo iznenađenje za nju. Nije se smatrala nezrelom. Ta kako se samo ozbiljno i odgovorno ponašala u životu. Nije razumjela. Ne! Sve do sada.

I tek kad je osvijestila tu svoju nezrelost, tu potrebu da bude ona mlada djevojka koja doživljava svoju ljubav na najbolji način, mogla je početi nešto poduzimati u tom pogledu. Da li bi rješenje doista bila veza sa mlađim čovjekom, kakva god bila? Bi li to doista zacijelilo rane koje je nosila u sebi? Zbunjivao ju je taj osjećaj ravnopravnosti koji bi imala kad je bila u blizini njega. Znači li to da je on zreliji od svojih kolega?

Možda i on želi izliječiti nešto u sebi. Obično muškarci koji nisu imali dobar odnos sa majkom, ili rano izgubili majku, teže vezama sa starijim ženama. Kolika god bila tjelesna privlačnost, odbijala ju je pomisao da nekome bude „majka“. Počela je zamišljati što zapravo imaju zajedničko?

 

Što bi ih to moglo povezati osim tjelesne požude, a da potraje? Zdravlje joj je bilo narušeno. Tko garantira da neće za koju godinu biti gore? Kad ne bude mogla ispunjavati taj uvjet, što ostaje? Saznanje da se vraća kući ženi koja je bliže kraju nego početku. Stalna zabrinutost i ljubomora, ne bi li upropastile sve i prije reda? Sva ta pitanja ponovo su je vratila na ono vječno:“Što je zapravo ljubav?!“

I treba li uopće težiti toj preidealiziranoj vrlini ili se samo prepustiti svemu što život nosi?Prihvaćati sve, baš sve, i dobro i zlo. Naučiti se nositi sa svime bez drame, bez tragedije, bez okrivljavanja sebe ili drugih. Biti uz nekoga onoliko koliko im oboma odgovara i nastaviti dalje bez ružnih riječi, suza, patnje. No, to svakako isključuje vezivanje.

Istočnjačke filozofije uče kako se ne vezivati za išta ovozemaljsko, no teško je to običnom čovjeku objasniti. Povežeš se sa životinjom, a kako ne bi sa čovjekom? To bi isključivalo empatiju, emocije. Zar nisu emocije upravo gorivo u životu? One nam pokazuju stupanj naše uključenosti u nečemu. A bez suosjećanja, jednostavno ne bi bili ono što se smatra samo humanom osobinom. Premda se može vidjeti i u životinjskom svijetu.

A da nabavi mačku? Možda bi briga za kućnog ljubimca pomogla da se i u odnosima sa ljudima ponaša realnije i ravnomjernije, bez velikih oscilacija? Pas je bio previše naporan za nju. Zna da se ne bi mogla zimi prisiliti da svako jutro ustaje i ide van zbog njegovih potreba. Bila je osoba koja je zapravo bila „posvađana“ sa pravilima. Nikada se nijedne dijete nije mogla držati duže od tri dana. Prisiljavanje da jede nešto određeno u određeno vrijeme nije bio njen đir. Uostalom, nije uvijek imala sve namirnice koje bi dijeta zahtijevala.

Znala je da je sve u njenoj glavi. Kada bi se dobro osjećala, nije marila za višak kilograma, nije marila što ne zna voziti auto. Imala je druge kvalitete, samo nikada nikome nije bila posebna. Nikoga nije srela tko bi za nju učinio stvari od kojih bi se osjećala posebnom. I odjednom joj je sinula misao da cijeli život traži nešto/nekoga izvana.

Zašto ne bi bila posebna sama sebi? Zašto ne bi sebi udovoljavala, ma što god to bilo? Neke sitnice. Svaki dan. Zašto cijeli život čekati nešto „veliko“ što će promijeniti naš život na bolje, kada ga svakim danom sami možemo takvim činiti?

Počela je šivati i ponosila se na sebe. Nije išlo tako teško kako je očekivala. Radovala se danu kada će odjenuti novu haljinu. Već je vidjela očaranost u svojim očima. Vodila je dnevnik, ne baš svaki dan i ne baš temeljito, no znala je zapisati na čemu je taj dan zahvalna. To ju je nekako smirivalo, pogotovo kada bi na ulici sretala one koji su bili njenog godišta a bili su prisiljeni kopati po smeću.

Imala je svoj mali topli kutak. Napravila je pano na koji je zalijepila fotografije rijetkih sretnih trenutaka sa roditeljima. Neke napisane podsjetnike. Izrezane isječke iz novina. Maleno srce koje joj je služilo za pribadače. FB koji joj je otvorila prijateljica koristila je samo da razgleda. Dodala je tek nekoliko ljudi kojih se sjećala još sa posla i pomislila kako bi bilo lijepo provjeriti ima li koga od njene šire familije.

( i naravno, da škicne njegovu fotografiju.. dugo bi gledala u te oči ...)

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Priče s ulice