Primorac: U 2023. zaplijenjeno 70 tona duhana i 1100 kilograma droge
Uskoro bi moglo početi punjenje dijela Trakošćanskog jezera
Počeli radovi na gradnji vukovarske obilaznice
Šesnaest hrvatskih LGBTIQ+ organizacija ogradilo se od objave Zagreb Pridea
Bjelovarsko kazalište dobiva profesionalnu predstavu Čaruga
U veljači izdano 3,8 posto manje građevinskih dozvola nego lani
Dječja bolnica u Klaićevoj dobila novi MR uređaj, vrijedan gotovo dva milijuna eura

  Virkas

Pripovijedanje bez kompasa

  Marina Mađarević           18.02.2024.         1822 pogleda
Pripovijedanje bez kompasa

Kad se postavi pitanje o objašnjenju značenja obitelji, redovito iskače već dobrano izlizana Tolstojeva uvertira u roman „Ana Karenjina“ o tome kako sve sretne obitelji nalikuju jedne drugima, a kako sve nesretne tu svoju nesreću realiziraju svaka na svoj način.

Obitelj u središte postavlja i predstava „Vidi kako Lokrum pere zube“ (nastala prema romanu Ivane Lovrić Jović) koju je u povodu dvadesetoga festivala „Virkas“ prošle subote (17. veljače) u Kazalištu Virovitica odigralo Kazalište Marina Držića iz Dubrovnika. Pri samom spomenu dubrovačkoga kazališta, u sjećanje se prizove sjajna predstava Tramvaj zvan žudnja, odigrana na Virkasu 2021. Baš kao i predstavu o oralno savjesnom Lokrumu, i Tennesseejev kultni komad režirao je Paolo Tišljarić. Ipak, uspješnost prethodne predstave se ovoga puta iznevjerava.

Najveća problematika ove predstave (zanimljivo, 2023. godine Hrvatsko društvo dramskih umjetnika nominiralo je predstavu u tri kategorije: za najbolju dramaturgiju, za najbolju kostimografiju i najbolju sporednu glumicu) jest tekst. Izuzetno je zahtjevan i rizičan pothvat jedan roman „kronisterije“ (kako roman naziva akademik Luko Paljetak, vjerojatno se referirajući na novotvorenicu Nedjeljka Fabrija koja stapa kroniku i histeriju) – čisti prozni poetični narativ koji se intimno priklanja svom tekstualnom podrijetlu, semantici i pripovijedanju više negoli dramskoj vještini i dijaloškoj simetriji likova na sceni – oformiti u živoj predstavi.

Zasigurno nije bio lak zadatak ni književni predložak dramaturški prilagoditi očekivanjima dramskoga teksta (dramaturginja Marijana Fumić nije se našla pred jednostavnim izazovom). Zbog kompleksnosti jezika i emocije koje je lakše proživjeti u crno-na-bijelom zapisu pročitanom s papira ili ekrana, ova predstava ne ostvaruje svoj cjelokupni potencijal.

Dakako, ne treba bježati od vrhunske glumačke postave koja na svojim plećima nosi zahtjevan dramski tekst, vrhunski ispjevane segmente predstave i za neke iscrpljujuće koreografski modelirane fizičke pokrete (Marija Šegvić, Sandra Lončarić, Mirej Stanić, Anja Đurinović, Angela Bulum u alternaciji s Pericom Martinović, Nika Lasić, Boris Matić i Bojan Beribaka), kao ni od činjenice da je vizualnost ove predstave na visokom nivou (scena rekonstrukcije Michelangelova kipa „Pieta“, vizuali rečenica, poigravanje maskama koje svi u životnim situacijama nosimo, prijelaz iz svijetlih kostima u crninu, crveni povezi na očima, pepeo u biblijskom smislu povratka prahu).

Poigravanje elementima sceničnosti (uporaba gitare i glasova, udaranje tanjurima o zid koje simbolizira bombardiranje Dubrovnika) također je vrhunski provedeno, međutim, izostala je gluma. Nedostaju dijalozi. Dinamika se ostvaruje upravo upečatljivim golicanjem vizualnih i slušnih osjetila, no sam tekst svodi se na pripovijedanje koje bez kompasa vrluda između generacijske traume četiriju žena (od prabake do praunuke) i njihovih ženskih identiteta, izmjene primarnosti figure oca, odnosno majke u predstavi (iako roman u središte postavlja oca, u predstavi je njegov lik gotovo pa zapostavljen), poimanja braka, odnosa majke i kćeri, nošenja s gubitkom, kao i borbom s depresijom i bulimijom.

Ovo raspadanje obitelji kao da je ženski odgovor obiteljskim djelima Nedjeljka Fabrija (Rijeka kao temelj u „Vježbanje života“) i Iva Vojnovića (Dubrovnik kao dio Dubrovačke trilogije), a zanimljivo je da se upravo između ovih gradova i odvija radnja komada (iako je pitanje, ima li je uopće?). Bilo bi dobro da više pažnje posvetilo pojašnjenju odnosa među likovima jer svi su ostali nedorečeni, nejasni, pomalo nedosljedni. Nejasnoća prevladava i u talijanskom tekstu koji je teško razumljiv onima koji ne poznaju (barem osnove) talijanskoga – ponovno se vraćam na roman u kojemu se ovakve nejasne dijelove može istražiti i pojasniti (nažalost, predstava to ne omogućuje).

Već na početku same ove predstave govori se da bi likovi mogli biti izmišljeni, iako se time otvara i mogućnost da nisu izmišljeni te da su autobiografski vapaj autorice u čijoj se glavi odvija sva sila misli, uspomena i emocija. Vođeni tom mišlju, i svi oni koji su pogledali ovu predstavu mogu rekapitulirati viđeno na senzibilniji način, možda odbaciti filozofsko, znanstveno i želju za podcjenjivačkim dokazivanjem visoke umjetnosti (vjerojatno subjektivno, osjećam da se na trenutke inteligencija publike želi oholo ismijati) pa pronaći u predstavi ono što je vrijedno, primjerice pomisao na žarku sponu obitelji i bol koja nastane kada ovozemaljski i onozemaljski život dokinu svoje veze.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas