Oni sijedih brkova se prisjećaju tvornice glinice i još kojekavih socijalističkih tvornica koje su po načelu zavičajnosti građene da jednoga dana, poput spomenika, svjedoče o lokalpatriotizimu dičnih direktora. Radnja se događala u vrijeme netržišne ekonomije, neplanskog planiranja i voluntarističkih egzibicija.
Promjenom ”paradigme” (odvratne li riječi), takva je praksa otišla u zaborav. Ali kako sa ”prljavom vodom” često ode i plod više propalih investicija i nema. Nitko ni ne pomišlja graditi tvornice, obnavljati brodogradilišta, koristiti prirodne resurse. Pa nema potrebe za, da izvinete, radničkim odmaralištima, kadrovskim stanovima, socijalnom osjetljivošću.
No, sve nije izgubljeno. Razvojem demokracije i globalizacije neke industrijske grane doživljavaju procvat. Recimo rat. Najstariji biznis, kao i svaka prostitucija, mami nove ulagače i nudi dugoročno isplative investicije. Nakon naftne, farmaceutske i financijske (bankarske) revolucije ”zaštitnici” nam nude novo ulaganje. Tako ćemo uskoro, hvala ti bože, svi izdvajati najmanje pet posto iz našeg džepa za ”obranu”.
E, sad zamislite koliko bi se ekonomičnije i korisnije mogao uložiti sav taj novac da se umjesto u rat investira u mir. Što reći NATO?
Da se kroz, recimo, obrazovanje, kulturu, medije, humanitarne udruge i druge mirotvorne organizacije širi svijest o moralnim, etičkim vrijednostima i načelima solidarnosti, tolerancije i humanizma. Umjesto „ulaganja“ u širenje mržnje, netrpeljivost i netoleranciju.
Da se inicira izgradnja novih mostova umjesto da se tolerira i potencira rušenje postojećih. Licemjerna je laž da isključivo ulaganje u obranu pojačava osjećaj sigurnosti i stabilnost jedne države.
No, umotanoj u nacionalnu odoru i zastavu, okićenu metalnim prisvjescima na domoljubnim grudima i zlatnim epoletama na naramenicama, tom nam šarenom lažom zatvaraju usta i vežu ruke.
Kao da se ne radi o odavno pročitanom scenariju agresivne holivudske limunade.
U kojoj je nama podarena uloga podmazivača vratova masnim guskama. Kupcima rabljenih aviona i tenkova. Dok praznimo njihove ratne zalihe maskirnih košulja i šilkapa. Da bismo se što prije primakli čarobnoj, zadanoj, kvoti.
Zamislite koliko se računara za škole, toplih obroka u domovima starih i voća u vrtićima može kupiti za jedan tenk. Koliko operacija i intervencija se može obaviti za konvoj borbenih kola. Koliko biblioteka opremiti i filmova snimiti za jedan F-16!? Koliko putova izgraditi za ratni brod!?
Umjesto toga mi se odričemo općeg razvoja, blagostanja i dostojanstvene budućnosti i ulažemo u rat!? Obranbeni!? Pošteni!? Nametnuti!?
Kao što netko reče, u nekom starom filmu...
Nema pravednih ratova! Jedino je mir pravedan!
