Svi ratni zločini, bez razlike, moraju biti kažnjeni - s tim aksiomom mora se složiti svak tko želi biti vjerodostojan. No taj temeljni, vrlo općenit stav, ne razrješava misterij Tihomira Purde. U njegovu slučaju nije dovoljno odmahnuti rukom i reći ono što vrijedi u tolikim drugim slučajevima: vodite ga pred sud. Hapšenje toga anonimnog hrvatskog vojnika s prve crte obrane Vukovara misteriozno je do mjere koja ga čini prvorazrednom temom javne rasprave. I ne samo to: hapšenje Tihomira Purde zadire u najosjetljivija etička pitanja mučne teme ratnih zločina.
Jedno od takvih pitanja jest pitanje o tomu postoji li razlika u ratnim zločinima. Potvrdan odgovor, doveden do apsurda, bio je temelj filozofije nekažnjivosti koju je ova zemlja provodila godinama, a nerijetko provodi i danas. Taj potvrdni odgovor bio je razlogom međunarodnoj sramoti koju smo samima sebi naprtili na leđa; on je bio doktrina koja potvrđuje šovinističku srž hadezeove društvene revolucije.
Tvrdilo se da razlika u ratnim zločinima postoji i prije nego što su počinjeni: ako je rat obrambeni, ratnih zločina nema. Rodonačelnik takvoga stava bivši je predsjednik Vrhovnoga suda Milan Vuković i njegova štetočinska izjava da »Hrvat u obrambenom ratu ne može počiniti ratni zločin«. Zbog nje je Hrvatska godinama odbijala kazniti zločine čija je okrutnost, neljudskost i zloća vapila u nebo. Danas je odbačena, ali njezini reziduumi djeluju i dalje.
Sve to, ipak, ne znači da ne postoji razlika među ratnim zločinima. Naprosto ne bi bilo pravedno otklizati u drugu krajnost, pa previdjeti razliku, primjerice, između klanja i bacanja u masovne grobnice po planinama istočne Bosne u srpnju 1995., i ubojstva tri neprijateljska vojnika u okršaju na Vinogradskoj cesti u Borovu naselju 5. studenog 1991. Ili, ako govorimo samo o hrvatskim ratnim zločinima: može li se izjednačiti bacanje civila u Dunav i Dravu s bitkom za Vukovar?
Je li isto likvidirati tinejdžericu metkom u glavu na Sljemenu u prosincu 1991., i ubijati neprijateljske vojnike koji trče za tenkovima u napadu? Je li isto ubijati starce po pustim selima dva mjeseca poslije Oluje, i ubijati, sa slutnjom poraza, da ne budeš ubijen na Trpinjskoj cesti?
Zato je Purdino hapšenje misterij. Jer, ako su točni podaci da srpsko pravosuđe traži 39 bivših vojnika SAO Krajine, i samo jednog - ili tri - hrvatska vojnika, tada je taj jedan Tihomir Purda, a ostala su dvojica Petar Janjić Tromblon i Danko Maslov. Oni su zajedno sudjelovali u inkriminiranoj akciji 5. studenog 1991. Koliko potpisnik ovoga teksta zna, nikada dosad nitko nije javno spomenuo taj zločin. Nikada nijedan medij u Srbiji o tome nije napisao ni retka. Jedini podaci potječu iz izvještaja koji je bivša SRJ u studenome 1992. odaslala UN-u.
Ali u tom su izvještaju stotine i stotine zločina, od kojih su neki odavna prokazani kao izmišljeni, a neki neusporedivo teži od toga što je, tvrde, počinio Tihomir Purda.
Nikada nitko nije opovrgnuo svjedočenje Petra Janjića iz njegove knjige objavljene 2004., da je u bolnicu osobno odvezao ranjenoga vojnika JNA Bobana Gačića, koji je ondje operiran, ali izdahnuo zbog rana od granata. Moguće je, dakako, da ništa od toga nije istina.
Moguće je da je Tihomir Purda hladnokrvno, iz blizine, pucao u glavu trojici ranjenih ratnih zarobljenika. Moguće je da je počinio ratni zločin. Ako jest, mora biti primjereno kažnjen. Ali, čak da je sve i bilo tako, valja čuvati svijest o razlici, zajedno s odlučnošću da se zločin kazni. Ne uspije li bilo jedno, bilo drugo, nikad se nećemo maknuti s Orwellove »Životinjske farme«, na kojoj se ne može razlučiti tko je svinja, a tko čovjek.
