U pozadini svake nenormalne situacije nalazimo normalno ponašanje ljudi koje (tu i takvu) nenormalnu situaciju upravo i čini nenormalnom. Kad bi u tim nenormalnim prilikama ponašanje ljudi poprimilo suprotan oblik ponašanja - to jest, iz normalnog u nenormalno - svijet bi konačno postao normalan. Gdje je ključ ovog paradoksa?
Nalazimo se u ogromnom industrijskom kompleksu Kaesong, u zajedničkom vlasništvu Sjeverne i Južne Koreje, na sjevernokorejskoj strani granice. Riječ je o proizvodnim pogonima podignutim 2004. godine, u vrijeme dobrih odnosa između dviju država. Iako većinu zaposlenih čine sjevernokorejski radnici, niti broj južnokorejskih nije mali – radi se o nekoliko tisuća, uglavnom zaposlenih u upravi – no sasvim dovoljan za razvoj dobrosusjedskih odnosa i prilika da narod shvati kako i sa druge strane granice žive ljudska bića, u potpunosti nalik njima.
Njihovo zajedničko radno vrijeme prolazi u miru, i taj mir traje godinama, jer se radnici obaju strana za njihove prilike ponašaju nenormalno – jedni drugima vjeruju – što u odnosima dvaju naroda djeluje potpuno neprirodno. Dapače, normalno je da se sjeverna i južna braća gledaju preko nišana, a program obrazovanja jedne i druge zemlje tako je ISPROGRAMIRAN da se takvo stanje i održi, i za sada ono funkcionira toliko savršeno da ta šačica nenormalnih ne predstavljaju bitan faktor u pogledu destabilizacije nestabilnosti, odnosno pretvaranja nestabilne zone na rubu rata, u stabilnu zonu mira i suradnje.
“Od prijetnji ratom velikih sila, više me brine navijačko raspoloženje malih ljudi” – glasi rečenica na Facebook stranici jednog mog prijatelja, koja mi se savršeno uklapa u ovu kolumnu. Ne treba reći da se radi o potpuno normalnim “malim” ljudima, kojima navijačke strasti često puta oduzmu pamet – što je isto tako sasvim normalno.
Sretni su vođe koji imaju takve navijače – ma bili oni Balkanci ili Koreanci, jer bez njihove podrške potpuno je nezamislivo lansirati rakete, pokrenuti tenkove, ratne brodove i zrakoplove… Ali još je važnije to da se s njima – tom ne-mislećom-masom – uvijek može krenuti u akciju na JURIŠ.
A juriš je – zna se – komanda za brze grupne i masovne operacije u kojima samo jedan misli, a ostali ga slijede. I sve je dobro dok je taj mislilac pametan, ali kada njegova pamet zakaže, onda se nedostatak razmišljanja ostalih pokaže katastrofalnim. To je čista sociologija; ostalo je matematika – što je veća masa to je veća i katastrofa.
Nama je to jako dobro poznato – a pogotovo radnicima industrijske zone Borovo – samo što još uvijek ima puno onih koji nikako iz toga ne mogu izvući pouku.
Ista je stvar i s Koreancima (sjevernim i južnim). Kada bi svi uključili mozak, akcije njihovih vođa odmah bi stale, i nastala bi pauza dovoljno duga da se ljudi o svemu dogovore – bez raketa i jurišnih rješenja.
Svako tko imalo razmišlja shvaća da bi to bilo sasvim normalno, toliko da normalnije ne može biti. Ali takva očekivanja, naravno, nisu realna, jer cijeli današnji svijet liči na jednu veliku psihijatrijsku bolnicu, u kojoj je po samoj prirodi stvari raspored normalnosti totalno poremećen. Ako je čovjek lud onda je NORMALNO da je nenormalan – zar ne? Tako je u svim umobolnicama i u koju god da čovjek zađe svuda je stanje isto. Mijenja se samo onaj poznati tim ’liječnika bez granica” koji obilazi, nadzire i pomaže najveće svjetske ludnice – od Balkanskog do Korejskog poluotoka.
Pitanje je samo tko je danas dežuran? Francuzi, Nijemci, Rusi, Britanci… ili Amerikanci?
