Pomalo krive noge, skrivala je vrlo vješto hodajući u cipelama s visokom potpeticom. Tada, htjela ne htjela, morala je sitno koračati, pri čemu je bokove njihala zanosno i ženstveno. Maje, pripijene uz savršeno građeno tijelo, i uske suknje, par centimetara iznad koljena, bile su njezin zaštitni znak. Ponekad naušnice, ili zlatna ogrlica, kosa podignuta u punđu, minimalni make up, zaokružio je u potpunosti njezin, gotovo savršen izgled. Živjela je sa suprugom i sinovima u obližnjem selu te svakodnevno putovala u grad, na posao, u trgovini odjećom.
Njegov je život bio težak. Proveo je izvjesno vrijeme na Golom otoku, zbog nečega što se zvalo političkim zatvorenikom. Posljedice po, ionako krhko zdravlje, rezultirale su trajnom invalidnošću i prijevremenim umirovljenjem. Njegov je svijet bila rijeka, pecanje, i uzgoj cvijeća. Nikada se nije ženio. Moj ujak. Nisam vidjela da se na tako malom prostoru, kao što je bio njegov vrt, koji se nalazio na obiteljskom, zajedničkom gruntu, može uzgojiti toliko vrsta cvijeća. Od prvih, majskih ruža, do kasnih krizantema. Nikome od nas, iz kuće, nije bilo dopušteno ubrati cvijeće. Pogledati, pohvaliti, pomirisati, to da, al ne i ubrati. To je bilo za gledanje i uživanje.
Jedino je ona smjela ubrati štogod je poželjela. Nikada nije tražila, al' njemu je bilo dovoljno da čuje njezin glas iz maminog šnajderaja, i već je buket bio spreman. Njoj je dozvolio da ga oslovljava ujo, iako joj nije bio ništa, osim brat krojačice, moje mame.
- Jao, ujo, pa nemojte, vi to volite, pa nisam ništa tražila..
Miješao se u njoj osjećaj nelagode, al i zadovoljstva, što je baš ona bila ta, odabrana. Ali njemu nedostupna. Zabranjena, i tuđa.
Ujo je umro prije 30 godina. Mama i njezine sestre, kao jedine nasljednice, danima su pospremale njegov skromni dvorišni stan, izgrađen tik do vrta. Gotovo da su zanijemile kad su otvorile, i to jedva, zaključani ormar. U njemu je bilo 35 košulja, još tvornički zapakiranih, nikad nošenih.
On, tihi čovjek, kojemu je bio dovoljan samo njezin pogled ili glas, mjesecima je, gotovo svakodnevno odlazio u trgovinu odjećom, i kupovao košulje ne bi li, na par minuta bio u blizini Ruže, njegove samo u mislima i molitvama izgovorenim moćnoj rijeci.
