Počinje prikupljanje potpisa liječnika za povlačenje suglasnosti za prekovremeni rad
DHMZ: Djelomice sunčano uz porast naoblake
HAK: Na mostovima i nadvožnjacima moguća poledica
Ribić: Ne očekujem da će Vlada posegnuti za zabranom štrajka
Peović: Hrvatskoj su potrebne korjenite promjene
Sladoljev (Most): Zakon o navijačima je licemjeran i kontradiktoran
Ministarstvo pravosuđa kreće s energetskom obnovom zgrade Općinskog suda u Virovitici

  Priča

Selo moje malo II.

  Mariza Maini
Zagreb           29.01.2007.         1613 pogleda
Selo moje malo II.

Ovaj moj posao skretničara me podsjetio na ljeto kada me otac poslao kod starog majstora, šustera Jože da mu budem ispomoć. Imao sam tad 14 godina. I naravno da mi je otac poremetio sve planove, jer sam baš tog ljeta htio poljubit Jelicu. Kolar kad je pisao Brezu sigurno je nju gledao. Tako krhku djevojčicu nisi mogao naći na našim poljima. I badava joj je mama svaki dan obilato mazala kruh sa maslom, na nju se nije primalo. A ja nisam mogao prestat mislit o njenim štrkljastim nogama. Tako tankim da su joj čarapice stalno spadale. No očeva je riječ bila postulat, i spremila mi majka moja 2 para kratkih hlačica, nekoliko majica i jedine cipele (kad bolje razmislim, ja sam uvijek imao samo jedan par cipela, i to baš zahvaljujući tom majstoru kojem sam sad bio poslan). Ne moram sad posebno naglašavat koliko sam uputa dobio, kako bi moji pokušali spriječiti da ih osramotim pred majstorovom ženom. A kod te babaroge si se mogao svaki dan osramotit zbog različite stvari.

Spremila mi majka i Bibliju i napomenula u više navrata da ju stavim na vidljivo mjesto kako bi moji domaćini toga ljeta vidjeli kako smo mi fina, poštena, Bogobojazna obitelj. Nezaobilazna je bila njena naredba da ju svaku večer uzmem i čitam naglas, da ostavim dojam kako znam lijepo i razgovijetno čitat. Tu se otac odmah nadovezao kako neće oni onda više radit sprdnju od njegove prognoze o mom budućem doktorskom zanimanju. E da, sad mi je jasno zašto više ne spominje majstora, moje uzaludno školovanje je presudilo tom prijateljstvu. No ne čudim se ocu što je mislio da čitanje Biblije može kumovati mojoj budućnosti. Radio je od malih nogu i jedino što je znao pisati to su bili rezultati kartaških partija, s tim da se bunio, jer otkad je došla olovka on je počeo gubit.

Posve sam bio zaboravio da majstor ima kćer Anicu. U biti znao sam da ima neko derište, ali to derište je naraslo. Ne naraslo, nego procvjetalo. Bila je mojih godina, i imala pjegica taman dovoljno da kad god se nasmije meni sunce izađe. Jelica je u trenutku postala ofucana vješalica. Punih mjesec dana mi je trebalo da mi se Anica obrati, stidljivo je bježala svaki put kad bi je pogledao. To sam koristio za vrijeme ručka kad nije mogla pobjeć, pa bi samo onak stisnula usnice od nemoći i čekala da otac sve pojede do kraja da se može dignuti. Preobrat u cijeloj toj priči je napravila upravo ona nesretna Biblija. Anici je majka jednog dana rekla da mi donese čiste ručnike te ju je ugledala na noćnom stoliću. Ispostavilo se da joj je to najdraža knjiga (budimo realni, to je valjda bila jedina knjiga koju su oni uopće u kući imali, ako ne računamo neku kuharicu koju je njena majka dobila kada se udavala). Odjednom je se nisam mogao riješit, stalno je dolazila i tražila od mene da s njom podijelim mišljenje o nečemu iz te knjige. Mala pjegavica me s tim čak natjerala da tu knjigu počnem i čitat. Ona bi nešto priupitala, a ja bi mudro rekao kako ću joj odgovor dati sutra, kad malo razmislim, a onda sam po pola noći sjedio i čitao, na glas, da ne zaspem.

Nakon jedno 2 tjedna sam vidio priliku da joj objasnim kako bi Bog volio da se i nas dvoje volimo i da je to jedna od glavnih poruka koje nam on šalje tim tekstovima. Čudno me pogledala i rekla kako je njoj tata rekao da nema ona šta dečke volit u tim godinama. Fino dijete tatino, no onda sam joj rekao da njen tata ne bi mene pozvao da dođem tog ljeta da je mislio da sam ja nepristojan i kao ostali dečki koji su je vukli za pletenice. Oca naravno potvrdu nije mogla tražiti, pa mi je morala nevoljko povjerovati. Nedjeljom je bio dan odmora, a meni ljeto poprimilo potpuno drugačiji okus te se odvažih ju pozvat na kupanje u potoku. Bojala se žaba, ali je znatiželja prevladala. Moj Bože, kad se smočila, a tkanina se pripila uz tijelo dobio sam instat lekciju o hormonima. Pupala mi je pred očima. Brže sam sjeo u hladnu vodu da to prikrijem. A ona onako nevino djevojački stane sa zadignutom suknjicom gacat po plićaku i prskat. Već se bilo počelo mračit, a ja iz vode nisam smio, a ni mogao. Poslao sam ju ranije kući. Nije baš mogla shvatiti zbog čega, ali se nije ni bunila, rekla je da je mislila da će biti zabavnije, a ja sam samo sjedio.

Od tog dana kao uspomenu imam gadnu upalu mjehura. I promjenu uloga, od Anice sam počeo bježat kao vrag od tamjana.


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

2.2.2007. 10:42
Ja od jedne Anice bježim i danas.
29.1.2007. 20:40
Nastavak mi je još bolji od prve priče. Bravo Mariza.


Još iz kategorije Priča



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.