Davne 73. kao bjelovarski gimnazijalac napisao sam i odsvirao o njoj pjesmu, koju su Ivana P i Radenko M otpjevali na BJ festivalu, a za koju mi je note upisao nastavnik muzičkog S Mežnarić, koji nas je učio gitaru.
Srceparajući ljubić pun čežnje i molske patetike.
"... ne znam, kako te on, ljubeći te zove i ljubi li te češće
i koje riječi mu vraćaš vrela i ljubiš li ga žešće...“
Ime sam posudio od otoka, a u svemu drugom je bila djevojka. Toliko me to ime inspiriralo da sam zamišljao kako će mi se kćer zvati po otoku.
I to je bilo sve što sam o Silbi znao.
Do ovih dana. Kada mi je žena, pedesetak godina nakon „Silbe“, za rođendanski poklon, počastila sjećanjem izletom na Silbu. Katamaranom iz Pule. Onim što preko Unija, Suska, Malog Lošinja i Ilovika plovi do Zadra. Veliki, lijepi brod koji može primiti preko četiri stotine znatiželjnika. I nešto otočana kojima je ovo jedina veza s kopnom.
A Silba?
Zaplete mi osjećaje. Mjestašce s pješčanom plažom, nekoliko restorana, dvije trgovinice i par uličica. U plus to da nema automobila osim nekoliko servisnih vozila. U minus da oskudica vode otočiću veže ruke. Priječi mu da umije lice.
Najdominantniji ton sviraju zrikavci. Kao pjev kroz najgušći češalj. Kao tisuće srebrnih činjela. Izavaju vas igrajući se skrivača u krošnjama smreka i lipa. Sjete vas svih pjesmica o njima ispjevanih.
A opet, rimuju se s nirvanom koju ovdje uživa tek par stotina žitelja.
Zimi mora da je sve u blues ritmu. Poput sjene. Silba, pomalo nestvarna, kao ona moja djevojka iz gimnazije, sad već posrebrenih lasi.
I da bi sve baš bilo onako kako nisam zamišljao, na brodu, na povratku kući, vrate nas u surovovost današnjice, neprepoznatljivost jadranskog ambijenta i nemilosrdne utrke za profitom.
Na brodu Krilo serviraju isključivo njemački Krombacher.
Umjesto, recimo, Silbe. Ili Ilovika, šta ja znam.
"... ne znam, a nije ni važno, samnom ne bi ni bila sretna,
dijelili bi samo moju prošlost, a ona je siva i sjetna...
pa, budi Silba, u ovoj pjesmi...“
