U hladu uz cestu, na improviziranoj polici postavljenoj između dviju kašeta, crvenjele su se trešnje. Silvija Salajić pažljivo ih je prebirala i slagala u male posudice. U zelenoj majici, sa slamnatim šeširom i plavim rukavicama, bila je dio jedne od onih živopisnih scena zbog kojih virovitički buvljak ima poseban šarm. Trešnje je ubrala kod kuće, stavila u posude, a potom ih ujutro, zajedno s kašetama i malim plastičnim stolićem, dovezla na prijenosnim kolicima. Ne dolazi s velikim trgovačkim planovima niti voće uzgaja ciljano za prodaju. Donese ono čega ima više nego što joj treba. "Kad imam viška, donesem. Šteta je da propadne, govori Silvija dok slaže trešnje u mjerice.
Kaže da trešnje brzo pronađu kupce. Važno joj je da svaka posudica bude pošteno napunjena. "Volim dati dobru mjericu, da ljudi koji vole trešnje budu zadovoljni".
Od njezina doma u Gundulićevoj ulici do buvljaka nije daleko. Sve što joj je potrebno stane na mala kolica, a hodanje gradom ne predstavlja joj problem. "Nekada su žene pješice dolazile na pijacu iz okolnih sela i od toga živjele. Kad malo bolje pogledamo, mi smo danas poprilično razmaženi", kaže sa smiješkom.
Zarada nije velika, najčešće do dvadesetak eura, ali Silviji iznos nije ni najvažniji. Više je raduje osjećaj da je nešto sama ubrala, donijela i prodala. Novac koji zaradi često ni ne potroši na sebe. "Baš je lijepo kada sami nešto zaradite. To je sasvim drugačiji osjećaj. Poslije taj novac mogu pokloniti unuku".
Silviju sam ranije susreo na staroj lokaciji virovitičkog buvljaka. Tada nije prodavala trešnje, nego različite sitnice koje je pronašla kod kuće. Dolazila je biciklom, s najviše četiri vrećice. Svaki bi put donijela nešto drugo i, kako je govorila, pomalo ispitivala tržište.
Nakon preseljenja buvljaka neko je vrijeme nije bilo. Od posljednjeg susreta na staroj lokaciji nije dolazila, pa je njezin povratak, s trešnjama umjesto starudije, bio još jedna potvrda njezine želje da uvijek iskuša nešto novo.
Ipak, prodaja je za nju oduvijek bila tek sporedna. "Druga je stvar kad netko ovamo dolazi zarađivati. Meni je najvažnije da se riješim stvari koje mi više ne trebaju i da u našem gradu imamo mjesto na kojem ih možemo ponuditi drugima. Dajem ih za sitan novac, samo da dođu u prave ruke. To mi je misija: da ih ne bacim, ali ni samo tako poklonim", objasnila je prilikom našeg ranijeg susreta.
Među predmetima koje je donosila znale su se naći i papirnate vrećice zagrebačkoga Arheološkog muzeja. Nekome možda obična ambalaža, a njoj uspomena koju je šteta baciti. "Ljudi su ih čak i tražili. To su krasne vrećice, a ujedno i neke uspomene", govorila je.
Po struci i životnom pozivu vezana uz arheologiju, na buvljaku je pronalazila odmak od profesije i svakodnevice. "Odmaram se od arheologije. Čovjeku je potrebno da se u životu bavi nečim potpuno drugim. Ne samo zato što se zasitimo onoga što radimo, nego i zato da otvorimo novu stranicu".
Silviji je posebno dragocjeno okruženje koje stvara buvljak. Ondje susreće ljude koje inače možda nikada ne bi upoznala. Iz slučajnog razgovora ponekad dobije informaciju, ideju ili poticaj koji je usmjere prema nečemu novom. "Pozitivno je to okruženje djelovalo na mene. Sretnem zanimljive ljude koji mi daju elan i poticaj, pa krenem nekim novim smjerom. To vrijedi i za one koje već poznajem i za one koje prvi put vidim. Obnovim stara prijateljstva i poznanstva, a steknem i nova. Kontakti, ljudi i druženje odlična su stvar. Čovjek ne može biti sam".
Iako iste ljude možemo sresti i negdje u gradu, kaže, to ipak nije jednako. "Ovdje vlada posebna atmosfera. Možemo mi sve te ljude sresti i u gradu, ali nije isto".
Upravo tu posebnost nalazi u neformalnosti, travi, zemlji, pa čak i prašini. Kao primjer spominjala je Benkovački sajam, poznat po atmosferi otvorenog prostora i neuređene, pomalo divlje sajamske slobode. Strahovala je da bi preseljenjem u novu, uređenu zgradu takvo mjesto moglo izgubiti dio svoje duše. "Mnogi vole da se sve odvija na livadi ili pustoj poljani, da bude neuređeno i pomalo divlje. Običan se čovjek možda neće osjećati jednako ugodno u nekoj velebnoj zgradi. Možda nema mnogo novca i sve će mu to biti prefino. Posebna je draž biti na zemlji, travi, pa čak i u prašini".
Za Silviju je najvrjednija upravo sloboda koju pružaju buvljaci, osobito ljudima koji su cijeli radni vijek proveli unutar strogo određena rasporeda. "Cijeli sam život radila prema planu. Morala sam doći na posao u točno određeno vrijeme i vratiti se kući nakon osam sati, bilo posla ili ne. A sada kod kuće pokupim u najlonske vrećice što mi padne na pamet, bez ikakva plana i opterećenja".
Taj odmak za nju predstavlja iskušavanje vlastitih mogućnosti i otkrivanje nečega potpuno novog. "Uvijek želim probati nešto novo i sama sebi postavljati neke granice".
Prije dolaska na buvljak nikada ništa nije prodavala. Tek je ondje shvatila koliko je teško prodati predmet i zaraditi makar jedan euro. "Prodaja mi je bila potpuno strana. Sad tek vidim koliko je teško nešto prodati i zaraditi novac. To je poseban zanat i ne možemo svi biti trgovci".
Najviše joj je problema zadavalo cjenkanje. "Ne znam se cjenkati, ali valjda ću i to naučiti. Još uvijek imam kočnice. Kažu da je na istoku sramota ako se ne cjenkaš, a navodno je sramota i na buvljaku", našalila se.
Možda Silvija još nije postala trgovkinja u pravom smislu riječi, ali u tome nikada nije ni bila poanta. Nekoliko prodanih predmeta, posudica trešanja ili zarađenih eura samo su vanjski dio priče. Iza njih ostaju susreti, razgovori, obnovljena poznanstva i osjećaj da ono što je nekome višak može doći u prave ruke.
Na virovitičkom buvljaku zato se ne prodaju samo stare stvari i višak iz kućanstva. Ondje ljudi nakratko izlaze iz svakodnevnih uloga i rasporeda. Silvija se ondje odmara od arheologije, iskušava se u trgovini i uživa u slobodi dolaska bez plana.
Ponekad su za takvu novu stranicu života dovoljne četiri vrećice na biciklu. A ponekad dvije kašete i puna mjerica crvenih trešanja.
