Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je 23. nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.
Konačno je dočekala da se počne „skidati“ sa pretposljednjeg antidepresiva. Radost su zamijenile nuspojave ustezanja, ali je odlučila da će sve izdržati. Znala je da ne može izbrisati one glupe dijagnoze upisane u njen karton, ali sama činjenica da se nekako vraća u normalu – što god to značilo – vraćala joj je nadu da neće do kraja života biti ovisnik. Iako je voljela svoje ludilo u koje ju je on odveo, kako se ludilo za njim stišavalo, tako se i ona oporavljala. Nije baš da je prestala ludovati za njim, no nekako je to postalo tiše i samozatajnije. Vraćala se polako u stvarnost u kojoj su njih dvoje pripadali različitim svjetovima koji se nikada neće preklopiti. Dugo je odbijala tu mogućnost jer je njena želja za njim bila toliko jaka da nijedna druga stvarnost nije bila prihvatljiva. Njegovo nejavljanje, tišina kojom ju je obavijao samo su je još više blokirali u bilo kakvom naumu da pogleda istini u oči.
Nije mogla garantirati za sebe kako će se nositi sa novostečenom „normalnošću“ , no nadala se da će moći funkcionirati dovoljno dobro da ni sebi ni drugima oko sebe ne čini štetu. Potajno se bojala agresije. Nikada više nije željela proći kroz nešto slično. Iako, sad više u njoj nema gnjeva i bijesa i one žestine s kojom se obrušila na cijeli svijet samo zato što nije mogla biti s njim.Što se život grubo poigrao s njom dovodeći joj ga u život i odvodeći ga mimo njene volje. A o njegovoj „igri“ još nije bila sposobna racionalno razmišljati. Nalazila je tisuću i jedan razlog kako bi ga opravdala. Ta ona nije mogla voljeti nekoga tko je loš. Tako je sebi objašnjavala i olakšavala svaku misao koja bi se usudila podići protiv njega. Agresija nije bila u njenoj prirodi. No, tko to uopće može reći za sebe. Nemili događaji upravo su je razuvjerili koliko čovjekovo dobro mišljenje o sebi može biti kobno.
Nastupile su noći bez sna, groznica ju tresla, toplo-hladno, prevrtanja, glavobolje. Desni bok, lijevi bok, leđa. Nije bilo položaja u kojem bi pronašla mir. U glavi joj se cijeli Arktik topio, krckanje i sijevanje prolazili su njenim mozgom do granice izdržljivosti.Mislila je ako sada ne dobije moždani, neće nikada. Nije bilo dovoljno što je po cijele dane mislila na njega, sada su i noći postale nemoguće. Čim bi joj se svijest probudila prva misao je bila on. Bdjeti noći i dane misleći o njemu stvaralo joj je ne samo fizičku bol, već se u trenucima potpune iscrpljenosti pretvarala u duševnu. Žudnja za njegovim tijelom uništavala ju je tjelesno, a bol zbog njegovih laži duboko se usijecala u sve pore njene napaćene duše. Toliko suza je već isplakala u svim tim godinama bez njega da ju je sama pomisao na suze boljela. Oči više nisu podnosile taj napor i više su ličile na zareze.
Oprostila mu je sve, ništa nije zamjerala. Ionako nije o njemu znala bogznašto. Sve je bilo lažno. Sve čega se grčevito držala. No, nije znala njegovu priču da bi mu mogla suditi. To joj je bila najmanja briga. Preko svega bi ona prešla samo da ga ugleda kako stoji i čeka ju dok mu prilazi. U svojoj pogubljenoj svijesti čuvala je tračak nade da je bar poljubac bio iskren. To je osjećala privijajući se uz njega. Mada joj se rugao govoreći kako jedan poljubac ne znači ljubav.No, što bi ona bez tog poljupca? Nikada ne bi saznala što je ljubav. Jer za nju on je imao samo to značenje.
Znojila se bez razloga, čas bi se pokrivala čas otkrivala. Nigdje za nju nije bilo mira. Taj unutarnji nemir trajat će samo koliko traje odvikavanje i s vremenom će se primiriti. Duhovno je bila mirna. I emocionalno stabilna. Osim povremenih laganih drhtaja koji bi je stresli pri nekom prisjećanju.
Pomišljala je kako li je tek onima koji se „skidaju“ s neke droge kad je ovo već tako naporno. Utješno u svemu tome bilo joj je što konačno lijek od kojeg se udebljala skoro 20-tak kg više ne kola njenim venama. Već je izgubila dvije kg i veselila se što će ponovo moći obući odjeću koju dugo nije nosila. Željela je nositi haljine, biti ženstvena. No i u najboljoj verziji sebe nije se mogla mjeriti s onima koje su svakodnevno šetale njegovim životom.Tako je ona bar zamišljala. Volio je žene i žene su voljele njega. Bio je šarmer. Najzgodniji muškarac u njenom životu. Sigurno su se mnoge palile na njega. Samo bi tiho uzdahnula i tjerala takve misli od sebe. Što god učinila nije mogla promijeniti stvarnost koja njoj nije išla u prilog.