Prošloga smo lipanjskoga petka na svečanoj virovitičkoj premijeri u Kazalištu Virovitica imali priliku pogledati apsolutno izvrnuti komad – crnu komediju francuskih autora smještenu u božićno vrijeme. Riječ je o komadu originalno nastalom u pariškoj skupini „Troupe Le Splendid“ (tekst stvoren u suradnji Josiane Balasko, Gerarda Jugnota, Thierryja Lhermittea, Christiana Claviera, Marie-Anne Chazel i Brune Moynota), a isti je 1982. godine i ekraniziran pod naslovom „Le pere Noël est une ordune“.
Uz pomoć prevoditeljice Andree Grgić, na virovitičku ga je scenu doveo redatelj Draško Zidar, spojivši farsični pučki prikaz likova (izuzetno desakraliziran, lišen svih moralnih i ljudskih vrijednosti do razine karikature) i morbidni humor. Prelaženje svih granica vidljivo je već od samoga početka na kojemu se gledatelj upoznaje s prostorom radnje praćenim neočekivanim pucnjem (za dramski izuzetno suradljivu scenu, kao i za kostime, zaslužan je Krešimir Tomac, a prostornim određenjima pripomaže i oblikovatelj svjetala Domagoj Garaj).
Mjesto radnje je prostor na kojemu se nalazi sjedište SOS linije "Prijatelji tuge", a vrijeme radnje je Badnja večer (koju se smatra jednom od najtežih večeri za usamljene). Na scenu pritom stupaju osebujni likovi: djelatnik SOS linije, ujedno i slikar neobičnih motiva Mortez (Mladene Kovačiću, dobro došao natrag!), nervozna pratiteljica baka-stila i djelatnica SOS linije Tereza (osječka glumica Sara Moser, široj publici dobro znana s malih ekrana), naizgled transseksualna Katia (virovitički glumac Silvijo Švast, energičan, ekspresivan i rijedak kameleon među glumcima (pohvalno!), nešto manje motiviran u ovom komadu), Terezina sestrična Josete (Sara Lustig maestralno pokazuje svoju slojevitost i ovom ulogom može ušutkati sve one koji misle da je stvorena samo za uloge fatalnih žena; svojom igrom stopila se s francuskom komedijom, a nesvjesno je na scenu prizvala čak i ugođaj Dalekih rođaka/Les Visiteurs), Josetin nevjenčani suprug Felix (Goranu Košiju pripala je uloga nesretnog Božićnjaka iz naslova) i susjed Presković (kojega igra sam redatelj Zidar). Uloge su u ovom komadu ostvarili i mladi ljudi našega kazališta: samoubojicu je zaigrao Mateo Pšihistal, a svoje glasove za potrebe su predstave „posudili“ i Mia Marić, Vedrana Knežević i Marin Jurić-Čivro.
Predstava je konstantna u poigravanju gledateljevim očekivanjima te iznevjerava svaki trenutak u kojemu se primatelj poruke uljuljkao u ideju da prati komediju. Zapravo, ovdje poruke ni nema jer je teško, u liniji likova koje je često teško jasno okarakterizirati, pronaći opravdanje za njihove postupke ili čak suosjećanje. Možda bi to bilo moguće da se zašlo u složeniju razradu likova (primjerice, u Felixov i Terezin tjelesni odnos koji nikako ne možemo nazvati jasno motiviranim, Katijin razlog dolaska ili Mortezovu fascinaciju ženama iako naizgled djeluje prepristojno), no bi li onda bilo moguće održati status crne komedije?
Čini se da je jedino Presković, koji se (nakon Pšihistala) najmanje pojavljuje na sceni, najkonkretniji lik jer konzistentno svojim postupcima pokazuje da je usamljen čovjek u čijemu svijetu „nešto ne valja“. Josete ćemo pritom izdvojiti jer njezin je lik u svojstvu stvaranja jasne komike (već i samom pojavom koja prikazuje izražene zube, trudnički trbuh i beskućnički stil odijevanja).
Kad smo već u crnohumornom ozračju, zdravohrvatski ću reći da predstava nije moj „cup of tea“, ali sudeći po reakcijama publike i učestalim prekidima smijeha, čini se da se ova „obavezna lektira ljubitelja bezobraznih francuskih komedija“ (kako je jednom nazvaše Andrija Mardešić i David Kapac), mnogima svidjela.
