Prošlo je točno godinu dana potpunog zatvaranja uzrokovanog pandemijom. Za travanj prošle godine najavljivali smo gostovanje Dražena Turine Šajete u Cugu na Roklicerovim večerima, ali je koronavirus osujetio naše planove. Zbog epidemiološke neizvjesnosti u Cugu smo organizirali tek jedno događanje – sjećanje na Roberta Roklicera. U povodu godišnjice njegove smrti, izložili smo fotografije sa svih „Virovitičkih umjetničkih večeri“ koje je on pokrenuo krajem 2018. godine.
U novu sezonu „Roklicerovih umjetničkih večeri“ krenuli smo, zapravo, „Roklicerovim jutrom“ u Obiteljskom domu Marija u virovitičkoj Ilićevoj ulici. Ideja je da korisnicima domova za starije ispunimo vrijeme interaktivnim druženjem, da ih potičemo na čitanje i pisanje i na kraju, da predstavimo virovitičke autore i naše goste iz Hrvatske i inozemstva. Svoje stihove i priče ove subote čitali su Biljana Kovačević, Sanja Taklčec i specijalni gost Petar Fehir.
„Mi ljubitelji lijepe pisane riječi želimo vam prenijeti malo svog nadahnuća“, rekla je u uvodu Biljana Kovačević i u tri seta pročitala sedam svojih pjesama: "Jesen u mojoj kosi", "Oda paradajzu", "Zima", "Mačak u vreći", "Zemlja", "Put" i "Uzalud".
Predstavljajući se, Biljana je rekla kako je rođena s potrebom za pisanom, lijepom riječi. „Oduvijek sam to osjećala u sebi, i od školskih dana pisala. Na čitanje me poticao moj stric, profesor engleskog i francuskog jezika koji mi je poklanjao puno knjiga. Imala sam s kim razgovarati o pročitanom jer su moja majka i otac voljeli čitati. Tako sam širila vidike. Jako je važno da ljudi, bez obzira na svoje godine, rade nešto na što ih tjera strast i gaje ljubav prema nečemu što gali njegovu dušu“, naglasila je.
<<< Deset pjesama Biljane Kovačević
<<< Biljana Kovačević: Nema knjige u kojoj nisam našla nešto što sam mogla naučiti
Sanja Tkalčec radi u Domu Borova kao fizioterapeut-tehničar i jako dobro zna kako je živjeti u jednoj takvoj ustanovi i što korisnicima znače ovakva druženja. Pročitala je tri svoje priče Izgubljena, Moje vrijeme i ja, „Tonkina visibaba“.
<<< Sanja Tkalčec: Frikuša
<<< Sanja Tkalčec: Welness vikend
"Odrasla sam uz dva prosvjetara, roditelji su predavali hrvatski. Jako sam voljela čitati, ali su mi sa svojim prepucavanjima jako išli na živce: tko bolje predaje, tko bolje organizira sat i slično tako da sam zapravo bježala od pisanja. A onda se u Virovitici pojavio se Robert Roklicer i pokrenuo Umjetničke večeri na koje sam rado išla. Atmosfera me potakla da i sama napišem priču. Poslala sam je Robertu. rekao je da dobra i da je mogu čitati. Njemu je bilo bitno da čovjek sudjeluje i da se izrazi. Dok sam čitala ruke su mi se tresle od treme. Mislim da sam mrmljala sebi u bradu i vjerujem da nitko nije dobro čuo što sam pročitala. Sljedeće subote mi pošalje poruku i pita imam li što za pročitati. Nemam! Pa napiši. I tako sam krenula redovno pisati. Sad sam malo posustala, nemam vremena za redovito pisanje", kazala je Sanja.
Posjetitelji „Roklicerovih večeri“ Petra Fehira dobro poznaju jer nam je u Cugu gostovao tri puta. „Kad su me pozvali i rekli da ćemo nastupati ovdje u domu odmah sam se odazvao jer je to mjesto gdje se ljudi trebaju družiti, posebno u ovo ružno vrijeme koje nas je snašlo. Ali, i to će proći", rekao je Fehir i u tri seta pročitao sedam pjesama: "Baba", "Kuvarica iznad peći", "Zujanski valcer", "Ulce", "Ana", "Dvorac od komušine" i "Sajam".
Fehir živi na relaciji Lund (Švedska) – Fažana (Istra). Rođen je u Grbavcu, četiri kilometara od Grubišnog Polja. „U Grbavcu sam živio četiri puna mjeseca prije nego što smo se preselili u Grubišno. U rodno selo vraćao sam se na zimske i ljetne praznike. Tamo su mi živjeli ujak i ujna, tamo sam okusio sve ono što znači djetinjstvo, sloboda i bezgranična ljubav. U sjećanje na to napisao sam malu zbirku poezije na bilogorskom jeziku i to je prva knjiga pisana na tom dijalektu“, objasnio je Fehir.
<<< Petar Fehir: Deset, sa lukom, kilo i sifon
O svojim pjesmama je kazao su uvijek vezane uz poetski poriv s jedne i stručni poriv s druge strane. „Cijeli svoj radni vijek radio sam s ljudima razne stvari, uglavnom pedagoško-psihološko- terapeutske, tako da sam sreo mnogo ljudi, mnogo različitih sudbina i to je mene inspiriralo. Ne pišem isključivo autobiografski nego o sudbinama ljudi koje susretao, i to na način na koji su oni nešto doživjeli, često i na njihovom govornom jeziku. Ljudi me inspiriraju. I ova situacija me inspirira, sigurno će nastati neki pismeni trag. Moja bilogorska poezija nije uvijek sjećanje na djetinjstvo već pokušavam prikazati i neke druge stvari koje su oko nas", rekao je.
Korisnici Doma Marija bili su oduševljeni i autore su nagradili toplim i srdačnim aplauzima, a pojedini Petrovi i Biljanini stihovi te Sanjine priče nasmijali su ih do suza.
„Lijepo mi je čitati, ali ovo što ste nam danas priredili je još bolje“, komentirala je Marica Ožvat, umirovljena učiteljica i dodala kako je na ovakvim susretima lijepo vidjeti osobu koja je napisala to što čita. „Vidimo da je čovjek normalan kao i mi“, zaključila je duhovito. „Doživio sam jedan sretan trenutak i uživao u svakom stihu, u svakoj riječi koju smo ovdje čuli.“, kazao je profesor Pave Štimac.
I nas je druženje sa starijim sugrađanima ispunilo. Sretni smo što smo imali mogućnosti pjesničke strasti podijeliti s njima,družiti se i tako razbiti monotoniju svakidašnjeg života.
