Izumrla jadranska vrsta morskog psa pronađena u Crnom moru
Glavni odbor potvrdio Milanovića za SDP-ova kandidata za predsjednika Republike
Božinović: Država i kompanije moraju činiti sve u zaštiti od kibernetičkih napada
Plenković: Idući tjedan Vlada i predsjednik o imenovanju Markića ravnateljem SOA-e
Voštana replika kipa A. Lincolna rastalila se zbog ogromnih vrućina u Washingtonu
Michael Jackson je umro s 500 milijuna dolara duga
Umjetna inteligencija uči jezik tumora radi bolje dijagnoze

  Kazalište

Stilske vježbe: novo vrijeme, jednak sjaj klasika

  Marina Mađarević/Foto Kristijan Cimer           08.07.2024.         787 pogleda
Stilske vježbe: novo vrijeme, jednak sjaj klasika

Svakodnevno smo svjedoci vremenu remakeova u kojemu se klasici pokušavaju prizvati u sadašnjost, hineći nostalgiju, a žudeći za potvrdom. Često se realizacija ostvari umjetnički vrlo oskudno i emotivno prazno. Ipak, dogode se ponekad situacije u kojima se „legendarno“ vrati pred neke nove oči čisto, mirisno i s dušom. Sjajan primjer dali su nam jučer, prilikom zatvaranja trećega izdanja Slavonskoga KaFea u Virovitici, glumci potekli s osječke Akademije za umjetnost i kulturu, Selena Andrić i Dominik Karaula. Dinamični duo zaigrao je – ni manje ni više nego – Stilske vježbe.

Vođeni sigurnom redateljskom rukom prvakinje drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu Vlaste Ramljak, a u produkciji Kulturnog centra Osijek, Andrić i Karaula hrabro uranjaju u svijet najdugovječnije hrvatske predstave i najdugovječnije predstave na svijetu s istom glumačkom postavom (Pero Kvrgić, Mia Oremović/Lela Margitić) čija je ganutljiva povijest (sjetimo se toga da je originalna predstava, zaigrana 19. siječnja 1968., nastala u režiji Tomislava Radića te zahvaljujući prijevodu i dramskoj adaptaciji Tonka Maroevića) ispisana čak i u Guinessovoj knjizi rekorda.

Originalni tekst Raymonda Queneaua ovoga se puta prilagođava Osijeku (umjesto zagrebačke 11-ice, tramvaj nosi broj 1, a spominju se i essekerske lokacije poput Trga Ante Starčevića), ali priča ostaje ista: „U tramvaju, jedan mladić duga vrata, sa šeširom oko kojega visi uzica, kraća prepirka oko guranja s drugim putnikom. Dva sata kasnije, na trgu, evo ga opet, razgovara s jednim prijateljem gdje mu ovaj govori da mu nedostaje jedno dugme na kaputu.“

Andrić i Karaula u komad unose mladenačku svježinu, pokret i ukazuju na blagodati scene (videozapisi, kazalište sjena koje obuhvaća grafoskop i tijelo, poigravanje svjetlom i zvukom), ne odupirući se ni mogućnostima postmilenijskih godina poput „emotikonske komunikacije“. Ipak, nije ovdje riječ o zanesenom mladenaštvu i zasnivanju projekta na aktualnim trendovima, pričama o audijima i oscarovskim laureatima devedesetih koji su se ucrtali u opću kulturu (i mrežne memeove).

Glumci izuzetno poštuju tekst koji igraju, dubiozno i predano pazeći na način izgovaranja riječi. Dojmljivo je što tijekom igre uopće ne stižemo zamijetiti ni minimalističku scenografiju (stol, dva stolca i platno s računalnom opremom) ni decentnu i neupadljivu kostimografiju. Tandem klizi iz uloge u ulogu, lako skačući iz Ujevića u horor, aleksandrinac ili Željinu automehaničarsku radnju.

U punom smislu te riječi, ovom predstavom vladaju riječ i njezin jezgrovit sadržaj, dokazujući da manje doista može biti više. U svakom slučaju, predstavu bi trebalo ponuditi mladima, osobito učenicima srednjih škola, i dopustiti im da i oni okuse klasik kojim se svakako treba ponositi i ove 2024. godine u kojoj su talentirani mladi ljudi junački ušetali u cipele velikana i – preživjeli uz gromoglasne fanfare.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište