Nacistički logor Dachau, prvi mjeseci 1945. Virovitičanin Franjo Žada dospio je amo prije nekoliko mjeseci, nakon što su ga kao partizana uhapsili negdje u Slavoniji. Sad valja preživjeti. Nacisti se povlače pred Crvenom armijom, natežući i logoraše s istoka na zapad. U Dachau pristižu transporti izmrcvarenih ljudi. Vireći kroz prozor barake, Žada promatra sve nove i nove izmoždene Židove. Ne smije s njima razgovarati, ne smije im pomagati, ubit će ga pomogne li kome. Ljudi izgladnjeli, ožednjeli, ne hrane ih, ne poje. Odjednom, u masi, poznato lice: Marko Weiss! Franjin sumještanin, Virovitičanin, znaju se od prije rata, generacija su, Franjo rođen 1921, Marko godinu kasnije. Svladava strah, nekako se prišulja. Doveli nas noću, Franjo, izgladnjeli smo, ožednjeli, onemoćali smo, možeš li pomoći? Nije smio, ali je pomogao. Marku su dostavili vode. Do kraja života tvrdit će da mu je tih nekoliko gutljaja spasilo život. Sedamdeset godina kasnije, Virovitičani Ivan Žada i Ljubo Ruben Weiss naginju se nad požutjele dnevnike svojega djeda i oca, pokušavajući rekonstruirati njihovu priču - piše Novi list
Požutjeli dnevnici
Unuk Franje Žade i sin Mirka Weissa sjede za stolom, opreznim pokretima listaju sedam desetljeća stare, krhke stranice, i kao da ne znaju što bi s tim proplamsajem plemenitosti što sjaji iz crne kataklizme dvadesetog stoljeća. Tu dvojicu novinara – Ivana, unuka Franje Žade i Ljubu, sina Mirka Weissa – međusobno je upoznao treći novinar, Goran Gazdek, koji je poznavao obojicu, ali i znao za priču svakoga od njihovih predšasnika. Tako su u siječnju ove godine, u povodu 27. siječnja, Dana sjećanja na holokaust i ovogodišnje 70. obljetnice oslobađanja Auschwitza, na javnoj tribini u Virovitici Ivan Žada i Ljubo Ruben Weiss zajedno ispripovjedili nevjerojatnu pripovijest o susretu dvojice predratnih virovitičkih poznanika u zloglasnome Dachau, jednome od najdugovječnijih logora nacističkog režima. Čeh Franjo Žada imao je dvadeset godina kada je počeo rat. Njegov je djed u okolicu Daruvara došao iz Bohemije, a Franjo s roditeljima kao devetogodišnjak iz Dežanovca u Viroviticu. Završio je gimnaziju, pa potkraj 1944. otišao u partizane – kao harmonikaš. Na oslobođenim područjima svirkom je podizao moral. Jedne ih je noći u nekome selu netko prijavio, i svi su završili u njemačkome zarobljeništvu.
U to je vrijeme Marko Weiss već negdje u logoru. Zajedno s pet članova obitelji on je među posljednjim Židovima koje su nacisti deportirali iz virovitičkog kraja. Do svibnja 1943. nesebično ih je, u selu Lukač kod Virovitice, štitio katolički župnik Stjepan Janković, kojega će 1996., na poticaj samoga Marka Weissa, Yad Vashem posthumno odlikovati Pravednikom među narodima. »Na blagdan svetog Florijana, 5. svibnja 1943., došao je kamion koji je vozio ustaša, a u njemu vojnik Wermachta i folksdojčer iz obližnjeg sela Brezik. Pronašli su ih, uhapsili i odvezli. Moj je otac kasnije tvrdio da bi možda bili preživjeli da nije bilo tog folksdojčera. Taj je čovjek znao da su ondje, doveo je ustaše i Nijemce. Moj mu je otac znao i ime«, pripovijeda nam Ljubo Ruben Weiss. Danas, on vodi malu Židovsku općinu Virovitica. Prije njega, vodio ju je njegov brat Željko. Prije Željka, od 1945., njihov otac Marko Weiss. Marka je Franjo Žada spasio u Dachauu.
Iz Lukača, Weissove su transportirali u Tenje kod Osijeka, pa u Zagreb, pa u Auschwitz. Ondje su Marku, kao i svima, oduzeli ime: postao je 121729. Do kraja rata, koliko zna njegov sin Ljubo, Marko Weiss prošao je najmanje tri logora – Auschwitz, logor na ruševinama Varšavskog geta, i Dachau. Možda i više. Markova majka, tetka Lotika i brat Ljubo Ruben – po njemu će nazvati starijeg sina – umrli su u Auschwitzu. Otac mu se, početkom 1945., smrznuo kod logora Buchenwald. 2. svibnja 1945., dvije godine nakon deportacije, Marko Weiss je u Dachau dočekao osloboditelje.
Oduzeli ime, dali broj
Franju Žadu i ostale zarobljene partizane odveli su prvo u Slavonski Brod, a otud, preko Zagreba i Slovenije, u Dachau. Ondje su mu, kao i svima, oduzeli ime: postao je 79998. Iz Dachaua prevezen je u logor Schlafhausen kod Hamburga. Oslobođenje je dočekao u logoru Matthausen – ukupno godinu i tri mjeseca robijanja. Nakon oslobođenja, Žada će neko vrijeme proboraviti u američkome savezničkom kampu za oslobođene logoraše. Ondje će, uvježbanim pažljivim krasopisom gimnazijalca, u bilježnicu tvrdih korica zapisati sjećanja iz logora, što ih je zapamtio ili krišom pribilježio na kojekakve tajne papiriće. Taj dnevnik, naslovljen »Dionicom života od Dachaua do Mathausena«, danas čuva njegov unuk Ivan. I traži izdavača, jer dokument je, bez sumnje, vrijedan objavljivanja. Franjo će se pješke vratiti kući u Viroviticu – 12 dana hodanja i kojekakvog prebacivanja – da umre s 43 godine, 1964. Marko Weiss također će napisati dnevnik, izgledom sličan onome Franje Žade, ali kratak i, čini se, djelomice kasnije uništen. I on će se vratiti u Viroviticu, te poživjeti do 2007., obnavljajući rad Židovske općine, čuvajući koliko se sačuvati dalo. Susretali su se u gradu Franjo i Marko, a obojici su, vjerojatno, zahtjevi svakodnevice umanjivali svijest o veličini onoga tužnog, a opet više nego ljudskog, trenutka u pustoši Dachaua. Kada Franjo Žada umre, Marko će u »Virovitičkom listu« objaviti »Svjedočanstvo logoraša: nevraćeni dug 'micka' vode«, kratak i nezapažen, ali trajan zapis o tome kako je Čeh 79998 spasio Židova 121729. Njihovim nasljednicima, Ivanu Žadi i Ljubi Rubenu Weissu, djed i otac kao baštinu su namrli da čuvaju sjećanje na taj svijetli trenutak iz mračnog života ljudi. (Boris Pavelić/Novi list)
