HDZ: Pernar neodgovoran prema hrvatskim građanima
Župan Anušić: Strože mjere za one koji se okupljaju u grupama
Documenta poziva na solidarnost i zajedništvo u borbi s koronavirusom
SDP-ovi gradonačelnici predstavili mjere za pomoć građanima i gospodarstvu
Ukupno 1126 zaraženih, sljedeća dva i pol do tri tjedna kritično razdoblje
Ne nasjedajte na zlonamjerne mailove za pristup internet bankarstvu
SSSH poziva Vladu da skraćivanjem radnog vremena spasi radna mjesta

  Virkas

Sunce se ugasilo među Ciglama

  Marina Mađarević           01.03.2020.         642 pogleda
Sunce se ugasilo među Ciglama

Joseph de Maistre pomalo je horacijevski izjavio kako nitko ne zna što je rat ako u njemu nema sina. Sudeći po ratovima koji su iza nas, previše je vedrih i mladih sinova Domovine ginulo kako bi obranilo rodnu grudu, noseći u srcima veliki ponos, čast i visoke, svijetle ideje te snove o boljem svijetu. Nažalost, previše je velikodušnih srca palo u vatru; neke je odnio smrtni poljubac, a druge je zapečatio zub zaborava. Ipak, u njima su i dalje sijali, buktali, hukali udarci prošlosti, tama se nadimala nad bistrim jezerom zvanim svakodnevica, ostavljajući samo težinu svakoga novoga dana…

Ovakvu sivu tematiku u sebi nosi i sjajna predstava „Cigla“ zagrebačkoga kazališta Gavella koju je napisao Filip Šovagović, a realizirao redatelj Krešimir Dolenčić. Iako se Šovagovićeva prisutnost i osebujni zagrebački duh naveliko osjećaju u komadu, ipak me iznenadila Dolenčićeva fleksibilnost kojom vješto i inovativno sklapa kazališni mozaik te odskače od svoje lepršave tradicionalnosti.

„Cigla“ je doista bila dramsko osvježenje koje je otvorilo jedno cijelo novo poglavlje kazališne umjetnosti. Osim što djelomično nalikuje stand-upu, djelomično DJ nastupu, „Cigla“ nudi i sasvim jedinstveno zadiranje u sebe pa pozornica ulogu mjesta na kojemu se događaju situacije i na kojemu likovi poduzimaju određene akcije prepušta unutarnjim previranjima unutar pojedinca. Dakle, od početnoga društvenoga, zajedničkoga, izvanjskoga, scena postaje psihološko, unutarnje, pojedinčevo. Svakako treba podsjetiti i na ogroman obol koji je predstavi svojom zadivljujućom scenografijom dala scenografkinja Zdravka Ivandija Kirigin. Prisutnost ventilatora na sceni, trošni materijali i rekviziti učinili su samu dramu intenzivnijom i „težom“.

Ova Gavellina predstava prije svega nudi impresivnu glumačku ekipu koju čini izuzetno talentirana sedmorka: Filip Križan, Ranko Zidarić, Enes Vejzović, Ivan Grčić, Đorđe Kukuljica, Tena Nemet Brankov i Ivana Bolanča.

Mladi Križan glumi Ciglu, najmlađega brata Ciglenečkoga kojemu je tek 25 godina i pred kojim stoji cijeli svijet (barem on to tako misli prije no što pođe u rat, nakon kojega će ga pratiti nekoliko značajnih rečenica: „U godinama kada sam trebao postati gospodar svoga vremena, nevrijeme se nije smirilo danima… Još prije odlaska na front tinjala je neka šansa za mene. Ali onda smo zalutali u minsko polje. I kad kažem živčani slom, u te dvije riječi nema ničega. To se jednostavno ne može opisati. Moj se ja tada potpuno pogubio u svim tim ja, ti, on, mi, vi, ovi, oni, njihovi, naši, naši, naši…“).

Odigrao je pritom izuzetno (psihološki) zahtjevnu ulogu za koju je od velike važnosti bila što uvjerljivija slika PTSP-a (ovakve teme nisu mu strane, a svoje lakonogo grebanje po psihologiji likova dokazao je još 2015. godine, odigravši pritom u predstavi „Crveno“ mladoga šegrta slikara Marka Rothka).

Križanovu braću, prestrašene ratne dezertere koji neumorno izbjegavaju mobilizaciju i odlazak u rat, poigravajući se dobivenim omotnicama s pozivima za vojsku, u predstavi su utjelovili Zidarić, Vejzović i Grčić čije uloge početnu uključenost (protagoničnost) gube prilikom psihološkoga razvoja Ciglina lika pa postaju sporedni slušači.

Osim njih, zanimljiva scenska ostvarenja prikazali su i Đorđe Kukuljica (prevareni suprug Picek), Ivana Bolanča (slobodoumna Elvira koja u konačnici upoznaje Božju providnost) te Tena Nemet Brankov (zaposlena „Penelopa“ Đana).

Svi glumci vrhunski koriste dane im rekvizite, a Križan posebno dobro djeluje kako na samoj pozornici (prosceniju), tako i u gledalištu kojim šeće poput kakvoga duha, svjedočeći dugim izdisajima o bolnom povratku u „stari život“ koji se odvija nakon ratnih tortura.

U predstavu je vješto inkorporirano poslijeratno propadanje firmi (Diona postane UniKonzum), ali i svojevrstan motiv osiromašene Slavonije (iz moje perspektive, nalikuje to kratkotrajnom hommageu Fabijanu Šovagoviću i svim njegovim snažnim slavonskim ulogama u kojima napaćeni vojak povratnik dolazi kući kako bi vidio svoje konje, ali zatječe praznu štalu - u Ciglinom slučaju, mladić ne pronalazi svoje pse koji su ga povezivali sa starim životom).

Predstava dvoji o ljudskim potezima (pitajući se je li pametnije „sjediti i šutjeti“ ili aktivno pristati na ono što se traži), no također preispituje vraćanje na staro. „Želite li vi nove generacije?“ pita se Cigla kao da strahuje od odgovora, a kao da se nada konačnom smaku svijeta u kojemu će njegove boli i noćne more prestati. Prethodno govori o suncu koje se ugasilo i o tami koju je donijelo nevrijeme. To ratno nevrijeme oduzelo mu je sve ono što mu je bilo važno: ljubav, mladost, radost, obiteljsku prisnost, čak i pse koje je toliko volio. Ciglin život u Zagrebu, okupan jecajem oružja i vijestima  s ratišta početkom devedesetih, odnosi čaroliju koja se mogla dogoditi, a nikad nije – odlazak u kazalište s Elvirom, realizaciju odnosa s Đanom, maturu, odlazak na studij, selidbu iz rodnoga doma… Cigla nam se prikazuje kao krhki mladić koji je oduvijek životario u nestabilnom domu, ne pronalazeći u njemu motivaciju za nečim višim, većim. Na kraju taj mladić postaje samo sjena svega onoga što je mogao biti.

Predstava uspijeva zadržati interes gledatelja, izazvati emocije (napose tjeskobu i tugu) i postaviti pitanje: poznajem li ja kojega Ciglu i mogu li mu pružiti ruku prije negoli se utopi u žuči vlastitoga uma?

Baš kao što je tih ratnih godina napisao pjesnik Abdulah Sidran: „rat je veliko zlo koje hoda, u kuću dođe, u dušu uđe i kuću i dušu uzme“, slično se događa i Cigli.

Ipak, treba naglasiti da on ne odustaje; njegova tvrda ciglena ljuštura traje sve dok se njegov napaćeni duh ne pretvori u cigleni prah, glas koji odzvanja u daljini, a sve dok njegov primjer ne postane tužnim simbolom ratne kosidbe.

No, rat je uvijek tužan, zar ne?

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virkas



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.