Svečanom premijerom Buechnerova "Woyzecka" u režiji slovenskog redatelja Sama M. Streleca na virovitičkoj sceni počeo živjeti jedan od najpoznatijih kazališnih antijunaka, tužni dobričina, vojnik Woyzek. Karl Georg Buechner (1813.-1837.) ostavio je samo fragmente pa je upravo to možda razlog što brojni dramaturzi i redatelji vole ovo djelo - moguće su različite interpretacije o životu lika, koji svojim stradanjima predstavlja bezvremenu konstantu, uvijek suvremen i nedorečen. Tako, primjerice, scena u kojoj Woyzeck izigrava majmuna uvelike podsjeća na današnja ponižavanja kojima se brojni pojedinci podvrgavaju pred očima javnosti.
Svijet je smetište (scena ispunjena poznatim nam zagađivačicama, plastičnim vrećicama), ljudi su opaki i nelojalni (Marie se priklanja drugom muškarcu zbog naušnica), novac jedini istinski vladar i pokretač svega, a opsjenar manipulator životima, vrijednostima, kriterijima...
Redatelj, i u ovoj prilici i scenograf, Samo M. Strelec, mudar je kao osoba i kao redatelj - kada ne zna kako razriješiti neku kazališnu situaciju, prepusti je glumcima. Dobar primjer za to je pojava Bake. Naime, imajući tri glumice (prema redu pojavljivanja: Biserka Vrbenski, Blanka Bart i Snježana Lančić-Prpić), on im je prepustio da se same rasporede i one su to učinile na vrlo logičan način, osjećajući prostor i duh zbivanja. Isto je tako, redatelj prvih nekoliko proba vodio bez podjele, kako bi napipao puls ansambla. Ne imajući u ansamblu vrlo mladu djevojku za ulogu Marie, redatelj Samo M. Strelec organizirao je audiciju i odabrao Petru Cicvarić s osječke Umjetničke akademije - njezina nevina i naivna pojava njezinu prijevaru čini strašnijom od bilo kakve velike glumačke geste.
Nova je glumačka pojava i mladi Mladen Kovačić kao Woyzeckov ratni drug Andres, a popunjavajući zastrašujuću sliku Woyzeckova svijeta tu su još Vlasta Golub, Draško Zidar, Mijo Pavelko, Antun Vrbenski i Goran Koši. Glavna je uloga povjerena Igoru Golubu, za kojeg valja reći da se doista sav razdao - ništa mu nije bilo teško učiniti da pokaže faze ponižavanja i očaja kroz koje prolazi Woyzeck do samog kraja, kada ostaje bez iluzija i spreman na uništenje. Gotovo bismo u njegovu glumačkom činu mogli prepoznati nekadašnje poimanje kazališta, kao mjesta s kojeg je moguće reći velike riječi kako bi se pokušao promijeniti svijet!
Buechnerov tekst prevela je Truda Stamać, dramaturg je Jasen Boko, kostimograf Leo Kulaš, oblikovatelj svjetla Damir Gvojić, a glazbu su odabrali Igor Golub, Samo Strelec i Mario Nađ.
Još o predstavi http://www.virovitica.net/clanak.asp?clanakID=10019
