Oko podneva na korzu sretoh Eru kako si odnekud nosi kavu za na klupu čekajući valjda nekoga da mu se pridruži u podnevnoj kontemplaciji starih fircigera koji fataju ono malo 'ladovine za svoje posebne rituale i ugođaje.
I u tih par koraka prije nego li sam mu se približio ne bi li ga na lijevoj nozi uhvatio pozdravih ga iznenada s osmjehom i priupitah da kakva je to i odakle je ta kava te piše li štogod i imali kakve veze sa inspiracijom za svoje sada već poznate humoreske?.
Rekao je da uvijek ima nešto ali da je sada malo stao i da se ne može pisat' kada ti se hoće, kad sjedneš za stol i zagledaš se u papir već kada ti dođe ono nešto odozgor. Poznata mi je to stvar i najgore mi je kada ovako šećem gradom a doma ostavim priručno sredstvo kojim bih originalnu misao pravovremeno uhvatio i zabilježio - odgovorih, jer u protivnom kako dođe - tako još brže nestane a onda nastanu muke po umjetniku. Tako bijaše i sa našim Robertom Roklicerom za kojega sam pitao je l' istina da s rujnom kreću ponovo Umjetničke večeri u Cugu i gdje je on sada te na kraju nadodah da ću se ovaj puta puno više angažirat' u smislu dolazaka i podrške jednom takvom događaju koji upravo zbog neumornog Robija zaslužuje puno veću pažnju. Tako smo se puni optimizma i rastali...
Predveče upalih kompjuter i doživjeh moždani enter!vU sekundi mi je sve otišlo u vražju mater i nestalo baš onako meteorski poput dolaska velikog pisca, dramaturga i kritičara, glumca i čovjeka u ovu našu prašnjavu umjetničku provinciju i blatnjavu stvarnost koja nas okružuje.
Doselivši se u naš zavičaj i u to Gaćište iz naše ubavo - uboge 'rvatske metropolje i boraveći u jednom Berlinu on nas je prvi potražio i sebe posve jednostavnog i normalnog najavio, kao na pladnju ponudio za suradnju da nam pomogne na obostranu korist i zadovoljstvo ali na žalost to moje okoštalo društvo ga nije prepoznalo iako sam se trudio da mu objasnim kakvog kapitalca imamo u svojoj blizini. Ha, daleko je to malo Gaćište od Virovitice gotovo jednako kao i Zagreb od Berlina.
Robert Roklicer mi je gostovao na drugim Susretima u Matici u prosincu prošle godine i bio je zanimljiv, zabavan i zahvalan sugovornik ali jednako tako i direktan. Neposredan i bez izmotavanja. Baš onakav kakva mu je pisana riječ u njegovim knjigama kojih je tridesetak te zimske večeri podijelio malobrojnoj i gotovo mizernoj, za takvu spisateljsku veličinu, publici čiji su prsti prigrabili po nekoliko primjeraka i od kojih je pola bila njegova nova virovitička ekipa koju je sa sobom doveo, poput onih američkih navijačica koje posvuda prate svoje idole. Doduše bijahu to ozbiljni muški fanovi ali svejedno je jer je poanta baš u tome.
On nas je poput spajalica što drže listove nečije još nedokazane i neobjavljene umjetničke intime okupio ulijevajući nam nadu i bodrivši nas u radu svima pružajući šansu da mu dođu kao prijatelji i gosti na večeru i da se pokažu. Zabavljajući nas svojom životnom jednostavnošću na tim pjesničko-glazbenim uprizorenjima u ''Cugu'' negdje u zraku u žaru i dimu njegove cigarete ipak je bilo neke tajanstvenosti poput kometa koji je odnekud došao tek dodirnuvši nas svojom zvjezdanom putanjom prošavši kroz naše prašnjave i blatnjave provincijske živote...
Hvala ti prijatelju za sve što si učinio bilo je zadovoljstvo biti i raditi sa tobom.
