Priča Sumanuta treći je i posljednji dio mini trilogije koju, uz nju čine Slaba točka i Priče s ulice. Nisu pisane linearno, svaka od njih je bila trenutak u vremenu, no ono što im je zajedničko je osnovano na stvarnim životnim događajima, koji su naravno modificirani. U prve dvije priče samo su žene glavne pripovjedačice, a u trećoj se pojavljuje i taj misteriozni muški lik i njegov doživljaj istog iskustva. Naravno, postoje i drugi sudionici koji ovaj put nisu dobili glavnu riječ. Ovo je 22. nastavak, a prethodne možete pročitati ovdje.
Tamo negdje gdje ona nije mogla znati u kojem kutku planete se nalazio, Nenad se borio sa svojom unutrašnjom borbom. Nikada se neće posvetiti samo jednoj ženi – tako je razmišljao nakon gorkog iskustva koje nije mogao zaboraviti. Prestao je vjerovati u to da sreću može naći samo sa jednom osobom. Osim toga, to mu se činilo kao neko ulaganje za koje nikada ne znaš hoće li ti vratiti uloženo. Ne, tako je odlučio, nikada se više neće dati samo jednoj ženi.
Tako su mu se misli rojile sve dok večer nije zašla duboko u noć.
„Ti mi nisi dovoljna“ – kao da je više govorio sebi, nego što se obraćao njoj.
„Tolike godine sam potrošio da se odmaknem samo od jedne žene. Ne, ne mogu sebi dozvoliti još jednom prolaziti kroz bol razočaranja“ – bile su riječi kojima je pokušavao utješiti sebe.
Bilo mu je teško priznati da uživa u tom sado-mazo mučenju sebe, kao i svih onih žena koje bi poželjele s njim ostvariti nešto dugotrajnije.
Sve je gledao kao na promašeno ulaganje, u nešto što neće donijeti dodatni profit.
Uostalom, prestar je da bi se još jednom provlačio kroz ona sranja zaljubljivanja i pripadnosti samo jednoj ženi. Ono, što baš nije volio naglas izgovarati, bila je ona slatka bol osvete svim ženama koje su ga ikada povrijedile u životu. Bol, da! Naslada! A naslada je bila bol, a ne zadovoljstvo. Znao je to duboko u sebi.
I koliko je pratio Nju na društvenim mrežama i primjećivao da se polako izdiže sa dna, da se kao feniks iznova oblikuje, u njemu se miješala još veća želja za njom, kao i potreba da ju ne ostavi na miru. Da ponovo krene iz početka, da zajedno otvore novo poglavlje. Čekao je pogodan trenutak. Znao je da neće ići lako.
Ona je krenula dalje. Izdigla se iz pepela.
Ponudit' će joj pomirenje, iako je u dubini sebe znao da nije posve iskren. Borio se i dalje sa željom za njom i potrebe da nastavi sa starim životom. Ponudit' će pomirenje, Zaborav za stare grijehe. Ispriku. Sve, samo kako ju ne bi izgubio, iako još nije znao koliko je sam spreman odreći se staroga života. No, nju je odlučio, pošto – poto, držati uz sebe.
Kao niti prije, niti u ovim satima očaja potrebe za njom nije bio posve iskren i dalje je samo mislio na sebe. Prvenstveno na sebe.
Mrzio je svako prisjećanje na Nju, jednako kao što ga nije mogao ni izbjeći. Kao što ga se nije želio odreći. Bila je u svemu i svima! Njeno ime odzvanjalo bi ulicama kojima je hodao. Pronalazio ju je u stihovima pjesama, u hodu drugih žena. U mračnim hodnicima, na zelenim proplancima, u šumu vjetra. Postala je njegovo prokletstvo.
Sve laži koje joj je izgovorio proganjale su Nenada kao duhovi. Što je vrijeme više prolazilo, umjesto da zaboravlja, čežnja za njom je rasla.
Špijunirao ju je po društvenim mrežama, spremao sve njene fotografije do kojih je mogao doći. Čitao stare poruke i pjesme. Činilo se da gubi razum. I dalje je oklijevao. I dalje nije imao hrabrosti suočiti se sa njom. Pogotovo poslije svih kikseva. Poslije života koji mu se raspadao pred očima a on nije znao želi li ga uopće spašavati. Ona je postala opsesija, jača od bilo koje droge, od alkoholnih para, od vriska napaljenih žena koje je pokušavao zadovoljiti.
