Mozaik

Tko nije obilježio Valentinovo kad je trebalo večeras ima šansu za popravni. A može i ovako: tko voli malo drugačiju priču o ljubavi ima prilike večeras uživati u ljubavnim stihovima. Roklicerove večeri u Caffe baru Cug u subotu, dakle, svetkuju ljubavi i to u tri oblika – stihom, glazbom i okom.

Konstelacije su očaravajuća i romantična drama o običnom, svakom životu, o životu koji počinje s naizgled beskonačnim mogućnostima nakon bezazlenog susreta muškarca i žene.

Ljudi pokušavaju odmaknuti od onoga što ih čini različitima pred drugima jer time postaju i meta za društveni odstrjel. No, predrasudama je nemoguće umaknuti. Prisutne su posvuda i zauvijek, a protiv njih se treba boriti. Ostajanje živima, nažalost, više nije dovoljno.

Predstava odgovara na pitanje što se događa Tarzanu i Jane nakon što su pobijedili sve prepreke na putu svoje ljubavi? Na prvi pogled, sitni nesporazumi i nesuglasice, malo ljubomore i zasićenosti, ali uglavnom vrlo neudobni uvjeti za život u džungli!

Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije uspješno je ostvario predviđene aktivnosti u preventivnoj aktivnosti „Prevencija rizičnih ponašanja učenika osnovne škole“ koja je provedena u Osnovnoj školi I. G. Kovačića Gornje Bazje u utorak 12. veljače 2019. godine.

Posrkao sam kavu, malo piva, cijelu čašu pelinkovca, pa onda još malo piva i za kraj još piva. Čaša, boca i šalica ostale su sablasno prazne gledati u mene. Bilo je 21:15. Ustao sam kao Napoleon kod Austerlitza i pozdravio se sa svima, objašnjavajući im po stoti put da imam već unaprijed dogovorene obaveze.

Jedan od ciljeva ovogodišnje kampanje poziv je svim oboljelima diljem Hrvatske da se jave Hrvatskom savezu za rijetke bolesti pošto će se u narednih godinu dana provoditi veliko istraživanje s oboljelima, a rezultati istraživanja utjecat će na smjer rijetkih bolesti u Hrvatskoj.

Epizode se nižu bez nekih radikalnih zahvata, pa zanimljivost izvedbe leži na glumcima. Osobno mi je najbolja ona na prvom katu, kada se čovjek prene iz sna s krikom: „Sanjo sam da sam Srbin. Ja!“

Iz guštanja u prvoj jutarnjoj kavi i uživanja u prvoj jutarnjoj cigareti me prene glasna lupa vrata. Halooo?! Tko divlja po kući od ranog jutra? Čekaj, pa sama sam doma! Odmahujem glavom, valjda mi se učinilo. Nastavljam sa ispijanjem kave uživajući u miru i tišini, ali ne zadugo.

Nakon što je u Virovitici svojim humoreskama u zbirci „Žene vole pametne muškarce“ oborio rekord najprodavanije i najtraženije knjige u nekoliko desetljeća, Zlatka Erjavca pozivaju knjižnice i u drugim gradovima i okolnim mjestima u Slavoniji i šire.

Crnohumorna drama počinje s Huklijom koji stoji na krovu nebodera, neodlučan u svojim nakanama: skočiti ili ne skočiti? (Ne)srećom, Bog odlučuje umjesto njega, objašnjava nam Huklija u svojem monologu-prologu, te ga s leđa gurne preko ruba krova. Padajući, Huklija svjedoči privatnim sukobima i nedaćama u stanovima zgrade koju je osobno sagradio, kat po kat, a u tom mu se slobodnom padu, sukladno Murphyjevom zakonu mnogo više nego zakonima fizike, ubrzo pridružuju i ostali „letači“.

Komedija je nastala u koprodukciji s HNK u Varaždinu, u režiji Ljubomira Kerekeša koji je odlučio pomaknuti granice svojih predstava i osim svakodnevnih problema “malog” čovjeka, progovoriti i o svakodnevnim problemima Indijanaca.

U Josipovom zahodu ne smrde samo govna i pišalina, nego i dvije bijele kutijice postavljene na prozoru iz kojih svakih 30 sekundi idu prodorni zvuci: Psssssšt! Psssssšt!. Netko mi je rekao da su to osvježavajući mirisi lavande i vanilije koji bi trebali imati funkciju počišćivanja zraka od nestašnih fekalija i mokraće, a kojih se više nalazilo po pločicama zahoda nego u pisoarima i školjkama.

Njima su na prigodnoj svečanosti u dvorani Tehničke škole uručena prigodne nagrade.

Ove godine na Virkasu gostuje deset kazališta iz Hrvatske i četiri iz inozemstva – Rumunjske (Giurgiu), Makedonije (Strumica), Slovenije (Celje) i Srbije (Kragujevac, Zaječar).

Jesmo li kao dim cigarete koji nestane, ali ostavi ružan miris iza sebe? Ili ipak iza nas ostaju uspomene koji nas pamte kao nekoga tko je ovaj svijet učinio boljim i ljepšim?

Od 1987. do 1989. godine u Velikoj Britaniji snimala se televizijska serija „The Storyteller“ fantastičnoga karaktera. Unatoč slabim posebnim efektima (koji su zapravo i očekivani, s obzirom na to da je serija nastala prije tridesetak godina, u doba koje je bilo oslobođeno „pametne/smart“ tehnologije), serija je bila zanimljiva zbog koncepta u kojemu su stari pripovjedač i njegov vjerni pas (zapravo lutka) pripovijedali najpoznatije bajke zavaljeni u naslonjač pored toploga kamina. Ovaj zabavni program za djecu bio je izuzetan i zbog načina na koji su se donosile priče: s lakoćom pripovijedanja, s prisutnom strašću pripovjedača i radnjom koja obuzima slušatelja. Upravo me na ovaj dječji serijal podsjetio i roman Dubravke Ugrešić „Lisica“ objavljen 2017. godine koji se već na samom početku propituje:„Zaista, kako nastaju priče?“

E, zajebao si se, prijatelju! Jedan stih pokojnog Saše Meršinjaka kaže: "Sve bolesti mojih živaca, potiču od primitivaca!" – uzvratio sam mu nedvosmisleno, poetski nastrojeno, i nestao iz vidokruga.

Jedan od dvojice braće zaustavio me na cesti kada smo se sreli na Britanskom trgu i priupitao „Gospon doktor, imate kaj sitno?“. Rekao sam da ću mu dati novac ako mi zauzvrat dopusti da ga fotografiram. Predložio je da odemo u Mesničku ulicu i da mu snimim obitelj. U prizemlju su bili njegov brat, majka, šogorica, jedna mala curica, pas i čovjek za kojeg ne znam tko je bio. To je čitava sekvenca fenomenalno sretne obitelji i jedan pravi zagrebački život. Te su osobe na neki način na marginama društva, ali su izrazito sretni i imaju empatiju jedni prema drugima. Zbog toga mislim da bi to ljudi trebali vidjeti.

Fotografije Brune Szütsa nastaju 1983. godine, po uzoru na one koje je snimao Franjo Fuis. Ciklus prikazuje izuzetno siromašnu obitelj iz Mesničke ulice koja je živjela na istom ulazu na kojemu je autorov predak Johan Szüts otvorio fotografsku radnju kada je iz Beča došao u Zagreb.