U nedostatku pametnijih argumenata vadi se Miro Bulj da je i Slovenija (Ljubljana) zabranila romske mužikaše za blagdane. Je, ali je isto tako zabranila, i ne samo za blagdane, veličanje ustaša i njihove simbolike. I četnika, naravno. Nadamo se i slovenskih kvislinga.
”Zabrana se odnosi na države, organizacije i grupe, odnosno zastave, oznake, pjesme, uniforme, čak i ponašanje koje bi sugeriralo veličanje nacizma i fašizma” – kaže se u odluci.
Na moje spominjanje ”i Slovenije” poduči me moj ljubljanski drug da je ”v Ljubljano Slovenska glasba v adventnem času”.
Mislio je valjda na ”Glej, zvezdice božje”. Ili ”Zveličar nam je rojen”. I takve.
Mada sam gotovo siguran da se deželom orilo i ”White Christmas” i ”Jingle Bells”. I to baš na engleskom. I neka je.
No, nije možda sve baš u pjesmi.
Podsjeti me to na jedan, sada već davni sociološki test, u školi, u jednom mjestašcu u Slavoniji, početkom devedesetih prošlog stoljeća. Pitanje je glasilo: Da li biste se oženili (udali) za pripadnika druge nacije?
Ma ne! Odgovorilo je devedeset posto učenika. Nikad!
A i kako bi!? Znalo se tko je već mogao biti ”druga nacija”.
Pred kraj testa bilo je još pitanja o putovanju u strane zemlje, druženju i eventualnim vezama sa strancima. Na ljestvici poželjnih bili su Ameri, Englezi i Nizozemci. Što je također logično. Jer, oni (stranci) nisu valjda ”druge nacije” - bića iz onog početnog pitanja.
Tako da bi u Sinju mužikaši s trubama jednako prošli i da su svirali ”Tihu noć”. Jer, dok je ”domoljuba” na vlasti kakav je Bulj nema nama tihe noći.
A malo me sve to podsjeti na stihove pastora Marina Niemöllera “Prvo su došli”.
Znate ono, kad više nije imao tko svirati…
