Tata je neprestano mijenjao odluku. Jedan dan ispred naše bi kuće trebao zablistati Wartburg, drugi dan, Škoda 1000 MB. Jesu li o konačnoj odluci presudile tehničke performanse, vanjski izgled, ili prihvatljiva cijena, nismo nikada saznali. Ipak, Škoda 1000 MB, popularna embejka vozila nas bez greške, čak nekoliko puta i do mora. Na netom izgrađenoj dionici autoputa Škoda je potegla i do 80 km /h, doduše, tada se nije čulo što razgovaramo tijekom vožnje, što nije bilo ni bitno, jer tata je ugradio kazetofon, pa su se dvije audio kazete tati omiljenih sevdalinki odvrtile po nekoliko puta, a sestra i ja jedva da smo razumjele o čemu je riječ u istim pjesmama.
Povratak s mora bio je puno zanimljiviji. Nismo se žurili, tata je vozio, sporije nego inače, puno živopisnijom cestom kroz naseljena mjesta Gorskog kotara. Naime, mama je bila oduševljena ukrašenim okućnicama i divnim cvijećem što je značilo svako malo zaustavljanje, razgledanje, a nije joj bila nepoznanica ući u nečije dvorište, potražiti gazdaricu i zamoliti pelcere raznog cvijeća. Škoda samo "prede", svi nas obilazili, neka, kaže mama, samo ti, tata, nemoj brzo voziti, ovako sve vidim, i šume i kuće i cvijeće.
Malo po malo pa se tata i do posla odvezao autom, iako je mogao biciklom. I ne samo do posla. Sve češće se embejka mogla vidjeti i na dravskim obalama, dok je tata uživao u ribičiji.
Škodilak, kako je tata tepao embejki, bio nam je poput novog člana obitelji. Ponekad je boravak u garaži, te neprestano i bespotrebno šarafanje bio bijeg od mame, sestre i mene. A, ako je, tijekom boravka u garaži, navratio netko od komšija, tada se zaboravljalo na vrijeme i sve druge obveze. Nepogrešivo su se, poput recitacije, izgovarale prednosti škodilaka naspram ostalih automobila. Mama je govorila neka ga, nek' se malo frajeriše, i da ne umišlja da će tako svaki dan.Kao da ga je urekla.
Jednog je dana embejka počela cukati, brektati, zastajkivati. Nasred ceste, i pred kućom kuće tatinog frenda s posla. Frend Tomo nemalo se iznenadio da se to tati moglo dogoditi. Pa, poznaje automobile, što bi se reklo, "u dušu", svako malo nešto šarafa, popravlja, glanca, sređuje, hvali embejku, Al, nije bilo vremena za analizu i preispitivanje zašto i kako, valjalo je pomoći frendu u nevolji. Nismo daleko, nekih 300 metara.
Ispod uzavrelog sunca i po užarenom asfaltu, tata i frend dogurali su embejku do naše kuće. Kad su stigli, znoj lijeva, košulje poskidali, tata pruža frendu ruku: - Tomo, šta da ti kažem? Hvala ti, živ bio još sto godina, al nisam imao hrabrosti da ti priznam da sam ostao bez benzina.
Naivno sam mislila, do tog dana, da poznajem sve psovke materinskog mi jezika.
