Tko nema dom, taj živi u riječima, rekla je jedna baka. Rekla je to također u tekstu, prvo romanu, onda dramskom tekstu, na kraju utjelovljena na sceni. Rekla je to ili je zapravo rekla nešto slično tomu, dovoljno slično da udari u srž čovječnoga, duhovnoga, ali – kako udariti u srž racionalnoga, konkretnoga? Prirodne nemani, poput potresa, poplava i drugih katastrofa, ali i one još gore nemani, ljudske nemani bez kompasa (koji, kada se pokvare pokažu drugi smjer, smjer rata i uništenja), svakodnevno kradu nečije domove. Rat guta ljude, nečiju djecu koja još nisu ispisala ni početna poglavlja svojih života, ali i odrasle, iskusnije kojima nije dopušteno dostojanstveno zaključiti svoja poglavlja. Teško je prihvatiti da netko nema dom, onaj fizički od zidova i krova ili onaj tjelesni (jer naše tijelo doista jest naš dom, hram u kojemu počiva sve što jesmo: duša, duh i uspomene), a još je gore kad se shvati da je netko tko je izgubio svoj tjelesni dom i napustio ovaj svijet ostao lišen čak i priče koja bi ga učinila besmrtnim. I onda se zapitate: koliko je zapravo tisuća i tisuća stradalih čije su priče nestale u ognju rata, lica izbrisana kao da i nisu postojala, a grijeh koji im je nanesen šutke propušten?
Predzadnjega dana jubilarnoga Virkasa u Kazalištu Virovitica zaigrala je predstava Što na podu spavaš koja je nastala 2022. u suradnji Gradskoga dramskoga kazališta „Gavella“ iz Zagreba, Srpskoga narodnoga pozorišta iz Novog Sada, Narodnoga pozorišta Sarajevo i Internacionalnoga teatarskoga festivala MESS – Scena MESS. Redatelj Kokan Mladenović napravio je ono što mnogima nije pošlo za rukom: predstavu, istina sivu i ratnu, no lišenu patetike i vjersko-nacionalne optužbe. Komad koji gledatelju u jednom trenutku izaziva suze i bol, a već u drugom dragost i smijeh izazvan kvalitetnim balkanskim humorom. Dakako, Mladenović sve ovo ne bi uspio bez mnogobrojne sjajne ekipe koja je timskim radom uigrano stvorila kazališno djelo koje bi se trebalo pamtiti jer nosi najvažnije pitanje naših prostora na koje od devedesetih odgovora nema: A što je istina?
Stoga upućujem pljesak (u riječima) redatelju, asistentu redatelja Igoru Pavloviću, autorima adaptacije spomenutom Mladenoviću, Darku Cvijetiću, Mini Petrić i Dubravku Mihanoviću (dvoje posljednjih ujedno su i dramaturzi), scenografkinji Marijeli Margeti Hašimbegović (kapsule za pokojnike sjajno su odigrale i vlak, i planinu, i skelu, i listove priče, a aktivno su djelovale i u funkciji stolaca, vrata i memorijskih pretinaca mozga), kostimografkinji Mariti Ćopo, autorici glazbe Ireni Popović Dragović (koja gotovo pa klišejizirani sevdah koristi gradeći na njemu i tugu, suosjećanje i mladenačku radost i buntovnost), suradnici za scenski pokret Amili Terzimehić (koja je, kako djeluje iz viđenog, imala jedan od većih zadataka na predstavi kako bi ovoliku količinu glumaca na sceni ujednačila i od njih stvorila jedinstven poredak koji funkcionira s lakoćom crnih i bijelih tipaka na klaviru) te suradniku za scenski govor dr. Dejanu Sredojeviću.
Dvosatna predstava okupila je trinaestero glumaca (od čega četvero hrvatskih), a ovaj neparan glumački spoj čine Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović, Saša Krmpotić, Maja Izetbegović, Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ivan Grčić, Nikola Baće, Aleksandra Pleškonjić, Darko Radojević, Stevan Uzelac, Igor Pavlović i Darko Cvijetić. Dinamika predstave je doista impresivna, izmjena glumaca i njihovo ulaženje i izlaženje iz likova vrhunski uglačano. Među navedenim glumcima ipak se istaknuo pripovjedač (Cvijetić) koji, uz zvuke pisaćega stroja, stvara poglavlja svojih pričica na koje ga je potaknula njegova „nana“ židovskoga podrijetla, a kasnije i život koji je usred Prijedora izazvao sraz jedne države i doveo do sukoba naroda i vjera, komšija i susjeda. Osim devedesetih, u „priče“ se zazivaju i susreti završavanja ratova i bitaka koje su bijene četrdesetih.
„Što na podu spavaš“ u sebi sadrži ponavljačku notu sudbina, a upravo bi ponavljanje moglo simbolizirati rafale metaka koji su letjeli ka glavama, rukama, trupovima i nogama nevinih žrtava, čineći pritom pokojnicima ili invalidima ne samo one kroz čiju je kožu i tkivo prodro metak, nego i one koji su svakim ispaljenim hitcem zadobivali rane u duši, sjećanjima i čovječnosti, najgorem mjestu koje se može pogoditi. Sam naslov svojevrsna je isprika žrtvama koje su svoje zemaljske dane tragično završile, a istovremeno i pitanje zašto se sve to moralo dogoditi. A svaka potraga za istinom i dalje se nastavlja dok ožiljci zarastaju u prihvaćenoj ili nametnutoj tišini šutnje.
