U igri šumama sa satirima

Skupiš jezikom sve ekstrakte moje predaje, i čuvaš ih u utorima svoje pohlepe, u žljebovima opscenosti nemoj balansirati granicama priličnosti. Purpur plete mrežu, baca ju na kapke koji ispod nose istetovirane sve tvoje uzdahe. Pretvaraju ih u slike jednog niza prilika koje nismo htjeli iskoristiti, da se ne potroše. A u maštanjima uvijek istim intenzitetom se ne suzdržavaju od pohote. Zagrcnem se često, da ti ne izgovorim ime, a onda me izdajnički dim cigarete oda, kada oko nekog fenjera zapleše tvoj lik. I uzalud tvrdim tad da je cijeli svijet lud. I uzalud se uvjeravam tad da me izdaje vid.

Imam ljeto puno ivanjskih krjesova, krjesova koji sa zlim duhovima plešu tango obraz uz obraz, krjesova koji s urocima igraju pasijans, krjesova koji u najkraćoj noći godini skupe dovoljno iskrica da čarolija ostane na svim akvarelima zalutalih slikara. Putnika namjernika sa svakojakih šumskih drumova, skitnica koje se opijaju uz podatnost svih mojih strahova.

Njih ponekad dozovem da budem slomljena, kao takva još više tvojem krilu sam naklonjena. I ne dopuštaj mi tad da postanem snažnija, ne daj mi da se trgnem dok sam tako ranjiva ti na rukama, u tom trenutku sam najstvarnija.
Tjerat će jednom opet ti krjesovi sve dovraga, i odzvanjat će jednom vatrometi nekim drugim gradovima. I možda nijednu noć ti više ne pripadnem dokraja. Tad ću poput utvare lutat tvojim odajama, tad ću poput urote ti biti stalno za leđima, tad ću poput neizrečenosti stalno biti na tvojim usnama.