Podilaženje lijenosti prva je samostalna knjiga sisačkog književnika Denisa Vidovića objavljena pri Sisačkoj udruzi za promicanje alternativne i urbane kulture u okviru biblioteke Teatar piva. Na Roklicerovim umjetničkim večerima, u subotu 4. svibnja (Caffe bar Cug, 21 sat) predstavit će ju autor i urednik biblioteke Teatar piva Siniša Matasović.
Denis Vidović hrvatski je pisac i humorist. Rođen je 21. studenog 1988. godine u Sisku. Sa sedamnaest godina počinje pisati haiku poeziju. Dosad je napisao jedan roman „Normalni ljudi“, koji čeka uknjiženje. Također piše i priče, pjesme, aforizme te izrađuje plakate kojima komentira svoju svakodnevicu. Priča „Probava počinje narudžbom“ objavljena mu je na internetskom portalu Lola. Aforizme je objavljivao u časopisu „Riječi“ Matice hrvatske Sisak, na internetskom portalu „Pokazivač“, u časopisu „Književne vertikale“ koji objavljuje Društvo književnika Beograda, u zborniku „Aforizmi i aforističari 17“ i u zborniku „Dok vlakovi prolaze“. Trinaest poglavlja spomenutog romana objavljeno je u časopisu „Književna revija“ Matice hrvatske Osijek.
Denis Vidović također piše i putopise koje objavljuje na PS-portalu i ZG-kultu. Istaknuti je član Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture i redoviti učesnik njihove poetske tribine ''Zalogaj poezije'' kojoj je, uostalom, nadjenuo i ime.
O knjizi ''Podilaženje lijenosti'
Teško je precizno definirati književnu vrstu kojoj pribjegava mladi i originalni sisački pisac Denis Vidović. Jesu li to tipični aforizmi, kratke prozne crtice ili pak kratki poetsko-prozni dijalozi, manje je važno. Istina je djelomice u svem nabrojanom. Važniji od same forme ionako je sadržaj i izvorna književna imaginacija, a nje, osvjedočit ćete se, Vidoviću ne nedostaje. Podilaženje lijenosti sve je samo ne uobičajena, uštogljena ili društveno korektna knjiga. Upravo suprotno. Vidović svojim britkim i nimalo suzdržanim humorom prodire do kosti, udara tamo gdje se neće usuditi udariti niti neusporedivo prekaljeniji i zaštićeniji autori od njega.
I dobro da je tako. Pisati s figom u džepu i cenzurirajući sam sebe ne može biti dobro, kako po samoga pisca, tako ni po njegove čitatelje. Isprva je postojala dilema da li u sadržaj uopće uvrstiti suviše provokativne i skliske teme kao što su međunacionalni, međureligijski i politički upitni odnosi, ali ipak su uvrštene. Jer odreći Denisu Vidoviću pravo na njegovu provokativnost bilo bi ravno grubomu zadiranju u njegov autorski izričaj.
Naposljetku, kada podvučemo crtu, doći ćemo do jedinoga ispravnoga zaključka: ovo je duboko humana i civilizacijski vrijedna knjiga. Svatko sa zdravim smislom za humor i sarkazam to će vrlo jasno prepoznati. Do mišljenja ostalih Denisu Vidoviću vjerojatno nije niti stalo.
