Banner
Benčić: Bitka u Stubici zagrijavanje je za prosvjed protiv Vladinog vođenja države
Puljak izboru GDO Turudića: Najniža razina demokracije
Grbin: Na prosvjedu ćemo tražiti da se odmah raspišu izbori
Večernji list: Europa ima 500 spalionica otpada, Hrvatska nijednu
U Hrvatskoj porast konzumacije kemijskih droga i ovisnosti
Nagli rast broja agencija za dovođenje stranih radnik
Benčić: Da su ljudi iz krim-podzemlja birali, odabrali bi Ivana Turudića

  Putujem i pišem

U zemlji cedra i dubokih dekoltea

  Slobodan Kadić/Glas Slavonije           14.05.2023.         2858 pogleda
U zemlji cedra i dubokih dekoltea

Ima još nekoliko zemalja u kojima nisam bio! Papirnati popis ne vodim, al‘ vidim da ću morati, ne zbog hvaljenja, nego zbog razonode?! I kad sam pomislio da ću iz Egipta ravno u Zagreb, završio sam u Bejrutu, glavnom gradu Libanona. Zbog prirodnih ljepota nazivaju ga Švicarskom Srednjeg istoka, a poznat je i po kulinarskim vrhuncima. Ako ste odmah pomislili na opasnosti, to nije ništa čudno. Tijekom života puno sam puta čuo kako se otvarala ratna fronta u Libanonu, a zatišje traje već dosta dugo, poglavito sa susjednim Izraelom koji je trn u oku mnogim okolnim arapskim državama, a i one njemu!

Doduše, pokatkad sam od sebe eksplodira tanker u gradskoj luci, ali, Bože moj, tragedije se događaju?! Unatoč i usprkos svemu, Bejrut je od ovog mjeseca postao jedan od mojih najsimpatičnijih glavnih gradova i tamo ću se uvijek vraćati. Slučajno sam pronašao odličan let Saudijom ("suha" aviokompanija iz Saudijske Arabije, suha znači da ne toče alkohol) do Bejruta i nastavak do Zagreba grčkim Aegeanom preko Atene. Kako je cijena bila prava sitnica, a nedavno sam na lotu dobio pola milijuna eura, s veseljem sam kupio let i nekoliko dana uživancije. Kad doletim na neki aerodrom, onda prvo potražim besplatan Wi-Fi. U Bejrutu ga nije bilo, to mi je odmah znak da sam došao u nesređenu državu koja ne zna organizirati malu zračnu luku i razveseliti turiste. Kako mi je hotel bio u središtu grada, u četvrti Hamra, trebalo je veliki kofer dovući na tu adresu, a kako autobusa nije bilo, trebalo je pronaći taksi.

Da sam češka sobarica, osam kilometara bih platio 25 dolara, ali nemam potrebne atribute za to radno mjesto. Prijevoz sam na kraju platio pet dolara, bez kusura! Libanon je zemlja muslimana i kršćana. Osim arapskog, priča se i engleski, ali i jezici drugih naroda koji ovdje godinama žive (npr. armenski). Viza za većinu putovnica nije potrebna (oni s izraelskom ne mogu niti ući), a poželjno je da u svojoj nemate izraelski pečat. U slučaju da u njoj imate izraelski pečat (iako ga sada i ne otiskuju), preporučujem da ranije u policiji ishodite drugu putovnicu za poslovne svrhe jer je s jednom putovnicom doista riskantno putovati tim dijelom svijeta u kojem još uvijek vlada mržnja među nekim narodima. Jedan "krivi" pečat vam može zagorčati život i uništiti putovanje za koje ste mjesecima štedjeli… I tako sam postao Bejrućanin!

Preko puta hotela nalazi se talijanski restorančić i uvijek je pun. Cijene su pristojne, konobari savršeni. A navečer takav provod u životu nisam vidio. Ispijaju se litre koktela, svi nešto slave, a bogatstvo lijepih žena i dubokih dekoltea poplavi grad. Teško je povjerovati da je najveća libanonska novčanica 100.000 funti ili lira, kako god želite – što prema današnjem tečaju vrijedi točno jedan američki dolar! S deset dolara ste u Libanonu milijunaš, tako sam se osjećao nekoliko dana i nije bio loš osjećaj. Bejrućani se prisjećaju da je prije mnogo godina 100.000 lira vrijedilo čak 66 USD-a. Čudna ekonomija i politička situacija učinile su inflaciju.

A onda otkud narodu novac za plandovanje, cupkanje dekolteima i bančenje? Iz dijaspore! Golema je libanonska dijaspora i godišnje se u tu državicu pet puta manju od Hrvatske slijevaju milijarde dolara koje Libanonci šalju obiteljima. Unatoč siromaštvu, ne voze se ulicama loši automobili, ima tu i primjeraka koji se ne mogu vidjeti na našim cestama! U Bejrutu se mogu razgledati bogomolje, stara jezgra i šetati, ali slobodno vrijeme iskoristio sam za odlazak u susjedni Biblos (arheološke iskopine) i Tripoli. Libanon je poznat po svojim prirodnim ljepotama i gorama te po drvetu cedar (koji se nalazi i na zastavi).

To sam ostavio za drugi dolazak jer je ovaj prvi trajao nekoliko dana. Osamdesetak kilometara vožnje autobusom platio sam jedan dolar! Ono što je zlatno pravilo u Libanonu je da ništa ne plaćate kreditnom karticom (pa ni Uber) u lokalnoj valuti (samo u dolarima i po stvarnom tečaju) jer je državni tečaj dolara potpuno drukčiji i osamdeset posto lošiji! Najbolje je ponijeti dovoljno američkih dolara, a hotel možete rezervirati iz Hrvatske. I na kraju krajeva, ono što me se najviše dojmilo u Libanonu su ljudi. Svi su htjeli pomoći, od vojnika do običnih ljudi koji su pokazali neizmjerno gostoprimstvo. Po običaju, izgubio sam se i našao jer mi je baterija na mobitelu zakazala, ali ljudski Google maps bio je nevjerojatan. Brzo sam pronašao hotel i nastavio "jahati" danom po redovitom planu i programu.  Ako želite lijepo i jeftino putovanje, gledajte karte za Bejrut. Kaciga vam nije potrebna!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem