Gotovo svakodnevno nas mediji informiraju o alarmantnim brojkama starenja stanovništva u Europi i Hrvatskoj što otvara čitav niz teško rješivih problema i zabrinutosti za tu životnu dob, ali i strahova za budućnost mlađih generacije. Jedan od tih izazova su pitanje kakvu njegu i skrb imaju naši sugrađani ponosnih godina i što čeka nas kad se jednog dana više nećemo moći brinuti sami o sebi; kakvi su nam domovi za stare i nemoćne, što nude da bi dani bili ispunjeni, ima li ih dovoljno za sve koji takvu uslugu traže; koliko košta smještaj i možemo li si to priuštiti; hoće li biti školovanog i educiranog personala u kontekstu sveopćeg nedostatka radne snage i poslovnih migracija?
U Hrvatskoj, prema popisu iz 2021. godine, živi 868.638 stanovnika starijih od 65 godina što čini udio od 22,45 posto ukupnog broja (3.888.529). Na popis iz 2011. takvih žitelja je bilo 758.633, a udio u ukupnim broju bio je 17,70 posto. Porast je evidentan! U Virovitičko-podravskoj županiji je 14.446 stanovnika starijih od 65 godina što je povećanje za 6,32 posto u odnosu na deset godina radinija kada ih je bilo 15.547.
Prema podacima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, u Hrvatskoj trenutno postoji oko 700 pružatelja usluga smještaja za starije osobe u kojima živi približno dva posto svih starijih osoba. Interes je znatno veći, liste čekanja su ogromne, a na smještaj se u nekim slučajevima ponekad mora čekati i petnaest godina.
Domovi mogu biti javni čiji su osnivači država, županije, gradovi i općine te privatni u koje svoj kapital, kao ulaganje u biznis, investiraju poduzetnici koji se žele baviti tom djelatnošću ili obitelji koji svoj interes pružanja usluga vide kao dodatni izvor prihoda. Postoje i domovi za starije osobe s posebnim potrebama i stambene jedinice u kojima korisnici donekle mogu sami živjeti, a u posljednje se vrijeme različitim projektima mobilnih zdravstvenih usluga i usluga pomoći u kući, starije osobe potiču na što duži ostanak u vlastitim domovima, dokle god im to zdravstveno i mentalno stanje dopušta. Jedan od takvih projekata podrške je, primjerice, projekt Zaželi.
Hrvatska je prošle godine osigurala novac iz fondova Europske unije za gradnju 18 domova sa ukupno 1700 novih mjesta i niz usluga (kuhanje, pomoć u kući...) za 4.500 vanjskih korisnika u poludnevnom boravku. Gradit će se, ili se već grade u Dubrovniku, Drnišu, Našicama, Vrgorcu, Kostreni, Đurđevcu, Dugoj Resi, Nedelišću, Svetom Filipu Jakovu, Loboru, Vrpolju, Grubišnom Polju, Pleternici, Velikoj Gorici, Novskoj, Medulinu i Voćinu.
Serijom tekstova pod nadnaslovom Udomljavanje starijih i nemoćnih – je li to mirna luka za ‘treću dob’? pokušat ćemo doći do odgovora na neka od gore spomenutih pitanja. Bavit ćemo se stvarnim problemima s kojim se suočavaju ostarjele osobe koje zbog novonastale situacije moraju napustiti svoj dom i otići pod nečiju skrb – najčešće u neki privatni smještaj. Želimo prikazati što im nude udomitelji na području Virovitičko-podravske županije – kakvu uslugu, kakvu hranu i kako se udomitelji prema njima ponašaju. Postoje slučajevi u kojima privatni udomitelji uzimaju prevelik broj štićenika, sakrivaju ih prilikom dolaska inspekcija, a uvjeti znaju biti neprikladni. Nije rijedak slučaj verbalnog zlostavljanja, ponekad i fizičkog kažnjavanja ‘neposlušnih’ nedavanjem obroka. Dodatni je problem što, da bi stariji bili mirni, znaju dobiti pojačanu dozu lijekova za smirenje – pa spavaju po cijele dane. Izgubljeni i dezorijentirani.
Sjećamo se i drastičnog slučaja kada je u domu Zelena oaza u Andraševcu kraj Oroslavlja u siječnju 2020. u požaru izgorjelo šestero štićenika zbog kvara na kaloriferu. Vlasnica doma pravomoćno je osuđena za teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti na 4,5 godina zatvora jer nije postupala po propisima i zaštitnim mjerama.
Imala je odobrenje i ispunjene uvjete za profesionalnu djelatnost pružanja socijalnih usluga skrbi sa smještajem za 13 starijih i nemoćnih osoba u obiteljskom domu. Naknadno je bez odobrenja nadležnog tijela socijalne skrbi proširila usluge skrbi sa smještajem starijih osoba. U stambeni objekt smjestila je 19 korisnika, a u pomoćni objekt - spremište, šest starijih teško pokretnih i nepokretnih korisnika. Bila je svjesna da su ti korisnici potpuno ovisni o tuđoj pomoći i da im je zbog toga potrebna stalna prisutnost njegovatelja. Za skrb o svih 25 korisnika u noćnoj smjeni u stambenom i pomoćnom objektu rasporedila je samo jednu njegovateljicu. Time je pristala na to da teško pokretne i nepokretne osobe borave bez nadzora i neophodne pomoći i u mogućim uvjetima životne ugroženosti.
U obrazloženju Sud ističe kako smatra da je ova kazna opravdana i da će "utjecati na svijest građana da je činjenje kaznenih djela pogibeljno te da je kažnjavanje njihovih počinitelja opravdano. Time će se istovremeno pojačati povjerenje građana u pravni poredak koji treba biti utemeljen na vladavini prava. Osim toga, kazna sadrži i dostatnu količinu društvene i moralne osude za zlo koje je optuženica prouzrokovala žrtvama i članovima njihovih obitelji, ali i društvu u cjelini".
Želimo prikazati rad udomitelja očima onih o kojima se skrbi, njihove brige, ali i radosti – ponekad se i u tim godinama ponovo dogodi ljubav, daleko drugačija od one u mladosti.
Cilj je pomoći u pronalaženju metoda i načina za bolji nadzor udomitelja i pridonijeti kvalitetnijoj njezi i odnosu sa štićenicima. S druge strane, odgovorit ćemo i na pitanja što muči udomitelje, pod kojim bi uvjetima mogu davati bolje.
Usamljenost je postao značajan problem u današnjem društvu, a treća dob je po tom pitanju najranjivija. Želimo pridonijeti stvaranju društvene sredine u kojoj više razumijemo starije i nemoćne, njihovu nesigurnost i usamljenost. Na kraju, svi ćemo doći u takvu situaciju.
* Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
