Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  Olgine recenzije

Valja prvo lijepo ručati

  Olga Vujović           10.12.2020.         561 pogleda
Valja prvo lijepo ručati

Ne spominjem se, kada sam zadnji put, pročitavši neki roman, ponovo ga iščitavala vrebajući duhovite opaske ili neobične dosjetke, kao što se dogodilo nakon čitanja kriminalističkog romana Ivice Ivaniševića (1964.) „Sutra je novi ručak“ (v/b/z, 2020.). Nisam ga ispuštala iz ruku uživajući u opisima Splita i mentaliteta Splićana, prikazima likova i njihovim dijalozima. Uvodni dio naslovljen „Incipit prologus“ djeluje zastrašujuće onima koji su neskloni povijesti, jer biranim latinskim izrazima opisuje preminulog rimskog centuriona u ratnoj opremi.

Strpljen – spašen i čitatelj saznaje kako se radi o momku preobučenom u rimskog legionara, prilično česti vid ljetne turističke ponuda u Splitu; osim dakako, što su oni koje susrećemo - živi. Mrtvac u Krešimirovoj ulici/ Decumanus u središtu Splita poslovno ujedinjuje dvoje policajaca, iskusnog splitskog inspektora Marija Nalisa i mladu policajku Ninu Krajač, netom stiglu iz Zagreba.

Iako Nalisova sklonost dobroj hrani (što Ivanišević vrlo vješto koristi kako bi prikazao gastronomiju) i prekomjernom pušenju uzrokuje srčane tegobe, to ga ipak ne priječi u daljnjem hedonizmu. Zbog svoje usredotočenosti pri traženje pravde izgubio je obitelj, ali ono što ga je najviše naljutilo jest udaja bivše žene za njegovog školskog poznanika, sada uspješnog odvjetnika Dalibora Kranjčevića (izbor upravo te profesije omogućuje autoru obilje političkih komentara) i zaposlenje njegovog sina u Kranjčevićevoj kancelariji. Plaha i pristojna Nina Krajač seli iz Zagreba u Split (u četvrt Sirobuja !) zbog privatnih razloga (tu se Ivanišević krasno poigrao splitskim svjetonazorom), a taj neuobičajeni put „odozgo“ u Split, u mnogima izaziva veliku znatiželju.

Mada oboje policajaca prikazuje na tragu stereotipa, Ivanišević sjajno koristi njihove različitosti u svjetonazoru, karakteru i jeziku (oboje govore svojim dijalektima, a kada se ne razumiju, posegnu za standardnim hrvatskim izrazima). Na iznenađenje okoline, oni se izvrsno slažu, jer ona poštuje njegovo iskustvo i neortodoksno promišljanje, on njezinu predanost i znanje, a čvrsto vezivno tkivo čini sličnost u poimanju humora. Otkriće prvog (od trojice) mrtvaca odjevenog poput rimskog legionara donosi sljedeći (skraćeno) dijalog (autor svoje istražitelje uvijek naziva Nalis i Nina u skladu s godinama i hijerarhijom): „Pokojnik nije imao nikakvih dokumenata uza se./ Dakle ne znamo iz koje je centurije?/ Ima oko trideset godina - nastavi Nina ignorirajući upadicu - Izgleda da je bio dobrog zdravlja/ Dok ga nije nepovratno izgubija – opet se ubaci Nalis.“

Budući da je prvi mrtvac bio odjeven kao rimski legionar, a drugi u ustašku uniformu Crne legije, na vratima Nalisove kancelarije neki „šaljivdžija“ stavlja crtež Asteriksa i Obeliksa, odnosno fotografiju Jure i Bobana, na što Nalis izgovara pravi mali esejistički dragulj o splitskom humoru: „Znate šta, Nina, to van je nevolja sa Spliton, Dalmacijon, Mediteranon općenito. Na prvi pogled, sve je super, svi su duhoviti, šarmantni, topli, srdačni…

Ruku na srce, ni na drugi pogled nisu puno gori. Ali ko se zajebe pa tu ostane dovoljno dugo, vrat će mu poplavit od srdačnog stiska.“ Mala digresija: mada osobno nisam nikada dovoljno dugo boravila u splitskom ili širem dalmatinskom okruženju da bi mi „vrat poplavio“, doista mislim da se radi o duhovitim ljudima, mada je moguće da sam ja sklona toj vrsti, pomalo grubog humora (Nalis : „… Evo ja san sad sritan ka malo dite. A zašto? Zato što znan da je šupak u predinfarktnom stanju. On je u glavi otkaz već dobija, samo još nije reka ženi. Ajme, gušta !“).

Ivanišević, dakako, odlično poznaje splitski žargon, a neznatnu grešku u zagrebačkom pripisala bih lapsus calami. Upravo to poigravanje govorom glavnih protagonista sjajno pokazuje da se ljudi mogu odlično razumjeti kada postoji za to dobra volja. Pri kraju romana, Nalis je zbog svoje naravi suspendiran, a zbog srčanog udara umirovljen, ali je potraga za ubojicom ipak bila uspješna. Mada bismo njegov način provođenja pravde mogli nazvati prilično upitnim, ujedno je znakovit, jer izvrsno pokazuje stanje u hrvatskom pravosuđu i beznađe tražitelja pravde.

Nakon što Nina otputuje, Nalis si, ostavši bez posla i osobne misije postavlja pitanje: što sada? Ali autor za Nalisa pronalazi izlaz: „Da mu je želudac bio manje ćudljiv, vjerojatno bi potonuo u bezdan dešperacije. Ovako je počeo razmišljati o opcijama koje mu stoje na raspolaganju za ručak. Hoće li izabrati nešto supstancijalno i konkretno, recimo, pašticadu s njokima, ili zdraviju, riblju opciju, tanjur gregade, možda brujeta?“.

Za one koje naslov podsjeća na nešto, ali ne znaju na što, gornje ga rečenice objašnjavaju - parafraza rečenice Scarlett O Hare o sutrašnjem novom danu.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Olgine recenzije



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.