Vanja Jovanović: Očekuje nas suvremena predstava u kojoj je Willy Loman jedan od nas. Jedina razlika što on iz privilegirane scenske pozicije bez posljedica može reći ono što mi svi mislimo

U Kazalištu Virovitica 12. studenoga trebala se održati premijera predstave „Smrt trgovačkog putnika“. Korona je tek nakratko odgodila svečanu premijeru, no nije onemogućila razgovor s redateljem predstave, osječkim glumcem i redateljem Vanjom Jovanovićem.

Godine 2011. ulogu protagonista drame zaigrao je sjajni Mustafa Nadarević, istu ulogu davno prije njega na filmskom su platnu zaigrali su i Frederic March (1951.) te Dustin Hoffman (1985.). Kakav nas Willy Loman očekuje na virovitičkoj sceni?
- Očekuje nas Willy onakav kakvog je Miller napisao. Običan čovjek iz radničke klase koji pokušava opstati u suludoj mašineriji zvanoj kapitalizam u kojoj čovjek van svojih produktivnih okvira više ne znači ništa. Čovjek koji u tadašnjim/sadašnjim društveno-ekonomskim okvirima pokušava prehraniti svoju obitelj i ostaviti iza sebe neko naslijeđe po kojem će ga pamtiti susrećući se sa svim mogućim preprekama koje mu moderan svijet nameće.

Što je toliko inspirativno u tekstovima Arthura Millera?
- Općenito mi se čini da je američka dramaturgija velika scenska želja svakog glumca. Radi se o dramaturgiji koja se prvenstveno bavi pričanjem priče. Za razliku od europske, američka dramaturgija u pravilu nema pretenzije biti neka vrsta visoke umjetnosti i zadržava se na razini realizma što glumcima izuzetno paše, a samim time i redateljima koji kod odabira te vrste teksta uglavnom dobivaju i motivirane glumce, a bitnije od toga u kazalištu ne postoji. Priče koje nam američki pisci pričaju uglavnom su vezane uz malog čovjeka razapetog između osobnih želja koje mogu biti vezane uz ljubav ili obitelj i želja za poslovnim ili društvenim ostvarenjem vezanih uz ideju američkog sna. Ovo sve što govorim je vrlo općenito i postoje iznimke, čak mislim da je i Smrt trgovačkog putnika jedna od iznimki, ali ovo govorim čisto zbog nekih okvira da bi publika znala što otprilike dolazi gledati.

Kako se obrasci drame nastale kasnih četrdesetih godina 20. stoljeća mogu primijeniti na današnju društvenu situaciju?
- Opće je poznato da Amerika preko banaka i medija upravlja smjerom u kojemu se ostatak zemlje kreće, a također je i opće poznato da mi u tom segmentu za modernim svijetom kasnimo barem pedeset godina… Laganom računicom dolazimo do toga da mi u Hrvatskoj trenutno živimo baš to što je Miller opisao u pedesetim godinama. Ne znam postoji li trenutno aktualniji tekst koji bi bolje opisao odnos malog čovjeka i sistema u Hrvatskoj.

Zašto je Willyjev odnos sa sinovima, Biffom i Happyjem, zaogrnut brojnim pitanjima?
- Kao i u svakoj obitelji, ne postoji jednostavan odgovor na to pitanje. Obiteljski odnosi uvijek su zamršeni, koliko god se obiteljska slika na van činila jednostavnom i idiličnom. Obiteljski odnosi najkompleksnija su vrsta odnosa jer su temeljeni na uvjetovanju – tko je tu koga rodio, tko je tu kome učinio uslugu, tko je za čijeg sina potegnuo veze, tko se tu najviše žrtvovao u ovoj obitelji... Zatim uzmimo samo svakog pojedinca unutar obiteljske zajednice i razmislimo o osobnim neuspjesima, frustracijama, ljubomorama i svemu onome što čini čovjeka čovjekom… Razmislite malo, svaki dan unutar svoga kućanstva svi čujemo ta pitanja bespotrebno puno puta, a i dalje vjerujemo u idiličnu sliku obitelji kao jedine zdrave vrste ljudske zajednice… Ne bih baš rekao… Baš taj segment američke dramaturgije je nešto što izrazito cijenim – relativizacija pojma obitelj i iznošenje sve prljavštine i otrova unutar tih „svetih“ obiteljskih odnosa.

Što je dobro u Willyjevu životu?
- Od momenta početka drama u Willyjevu životu nije dobro ništa. Možemo se potruditi objektivno pogledati na stvari i na klasičan hrvatski način sagledati njegovu situaciju i reći da nije njemu toliko loše, da ima i gorih slučajeva, da barem ima ženu dok su svi razvedeni i da ima dva zdrava sina koji možda i nisu pretjerano uspješni, ali su i dalje njegovi sinovi… Stvar je kuta gledanja… Mene iskreno ovaj „narodni“ kut gledanja nije niti malo interesirao, već me zanima Willy kao lik. Životna situacija može biti najidealnija po svim društvenim parametrima, ali ako se lik ne osjeća dobro, on se ne osjeća dobro i zaslužuje prvo redateljsku, a zatim i gledateljevu pažnju. Taj lik nama želi nešto reći. On je na neki način naš glas. On bez posljedica iznosi ono što svatko od nas osjeća, a nije imao hrabrosti ili jednostavno nije imao prilike to o sebi iznijeti.

Što za ovaj komad znači pojam „američki san“?
- Za Millerov komad zasigurno znači puno, a za našu adaptaciju apsolutno ništa. Koliko god smo svi upoznati s pojmom američkog sna mi ga kao društvo nikada nismo dosegnuli jer naš san je oduvijek bio vezan uz partijsku iskaznicu. Tako da u ljepotu čistog i neokaljanog uspjeha nitko s ovih prostora nikada nije povjerovao.

Koliko je dugo trajalo postavljanje komada na virovitičke daske i tko je sudjelovao u procesu nastanka?
- Proces je trebao trajati nešto duže od mjesec i pol dana, ali zbog korone se sve klasično razdužilo. Autorski tim čine još i Patrik Gregurec (dramaturg), Matej Kniewald (kostimograf i scenograf) i Melisa Novosel (koreografkinja), a u predstavi glume Igor Golub, Vlasta Golub, Goran Vučko, Toni Leaković, Mijo Pavelko, Silvijo Švast, Goran Koši,Sara Lustig, Monika Lanšćak i Draško Zidar.

Što naši gledatelji mogu očekivati od predstave?
- Naši gledatelji mogu očekivati jednu suvremenu predstavu u kojoj je Willy Loman jedan od nas. A jedina razlika između nas i njega je što on iz svoje privilegirane scenske pozicije bez posljedica može reći ono što mi svi mislimo.