Umirovljena novinarka Katica Kovačević, za prijatelje i kolege samo Kaja, predstavila je u Gradskoj knjižnici i čitaonici svoje tri nove knjige objavljene ove godine u vlastitoj nakladi: Pismo za Emu, Miris kamilice i Pretežno oblačno. Književna večer upotpunjena je otvaranjem izložbe fotografija njenog unuka Doriana Kovačevića, učenika trećeg razreda Gimnazije Petra Preradovića i svirkom na gitari Ive Perić, učenice Glazbene škole Jan Vlašimsky. Moderatorica je bila Marija Karascsonyi, ulomke su čitale Renata Turković-Kasumović i Ivana Vidas.
Ravnatelj knjižnice Robert Fritz zahvalio je autorici na hrabrost što je svoje autobiografske zapise i retrospektivu svog života iznijela pred publiku, a Dorianu čestitao na prvoj samostalnoj izložbi. „Ono što je nama knjižničarima važno je međugeneracijski kontekst ove priče jer pokušavamo biti ustanova za sve uzraste“, rekao je Fritz.
Njene prve dvije knjige Malčika (2021.) i Alo, Kate (2023.) predstavljene su krajem studenog prije dvije godine.
„Neki vole knjige od petsto i sedamsto stranica, a ja volim one tanje od sto i dvjesto. To prije pročitam pa mogu uzeti sljedeće. Svatko može izabrati što želi čitati. Nekome će biti važna preporuka velikog knjigoljupca, nekome što je knjiga prevedena na nekoliko svjetskih jezika. Mogu kazati da već imam svoje čitatelje, a da bi dobila nove moram nešto ovdje kazati o njima“, rekla je Kaja u uvodu.
PRETEŽNO OBLAČNO
Knjiga je još je topla, izašla neki dan i nema nikakve veze sa prognoziranjem vremenskih prilika i meteorologijom. To ćete otkriti odmah na drugoj strani. Posvećena je sinu Tomislavu za svu ljubav i dobrotu koju širi oko sebe. Evo zašto bi trebalo pročitati. Smatram da je roditeljska ljubav i ljubav djece nešto najveće što se čovjeku može dogoditi u životu. Ta ljubav mora biti čista, istinska i bezuvjetna jer samo takva, i roditelje i djecu, čini sretnim, slobodnim i osnaženim da čine ono što misle. Čak i ono što misle da ne mogu i da nikad ne bi mogli. Međutim, ako tu ljubav nešto poremeti, neki unutarnji nemiri, nesigurnosti, ljubomora ili nekih vanjskih utjecaji kao što su uplitanje u tuđi život, onda se može dogoditi šteta kakvu je teško ispraviti. Na primjeru, jedne od brojnih ljubavi i pukotina u toj ljubavi osjećajima djeteta koje shvati da je njegov roditelji tekako pogrešiv, da radi s puno grešaka, da želi da se njegovo dijete ponaša kao on tko će mu biti uzor, a dijete shvaća da to što radi njegov roditelj i zapravo ne valja. E, na takvom jednom primjeru je nastala ova knjiga. Knjiga je posvećena mom sinu, ali svaka sličnost sa stvarnim događajima i likovima sasvim je slučajna.
PISMO ZA EMU
Knjiga je o istinitoj ženi i istinitim događajima, ali bez pravih imena ljudi i gradova radnje zbog toga što bi netko od njenih potomaka možda nešto mogao zamjeriti. Priča je to o ženi koja je živjela u drugoj polovici 20. stoljeća, a tek je u prvih 15 ili 20 godina 21. stoljeća pronašla smisao svoga života. U svakoj knjizi ima malo i mene, pa tako i u ovoj. Knjiga daje odgovor na puno pitanja s kojima se susrećemo u životu ili ćemo se susresti. Istodobno pruža mogućnost da preispitate vlastita uvjerenja, svoje stajališta o nekim pitanjima, događajima i ljudima, a možda i prodrma vaše stavove. Dakle, kad je pročitate, saznat ćete koliko je istinita izreka svako zlo za neko dobro. Knjigu pročitajte i zato da biste saznali da li je ljepota dovoljna za sreću u životu. Saznat što je to istinsko prijateljstvo i zauzeti stav o strahotama koje djetetu naprave oni kojima ono najviše vjeruje, roditelji.
MIRIS KAMILICE
Knjiga po istisnutoj priči prati život jednog čovjeka od njegove 28. godine života do umirovljenja i još malo dalje. Poznala sam ga još dok sam u Zagrebu studirala. Imena su promijenjena, i radnja se ne događa u njihovim mjestima, nego u našoj županiji, u Virovitici u Slatini. Možda će se netko prepoznat u toj knjizi, ali zato ja ne odgovaram. Kad pročitate tu knjigu, otkrijete što to znači sagriješiti mišlju. To vjernici znaju, oni se s ovom riječi susreću, u molitvama i na ispovjedi. Ali je bitno, može li se poslije takvog grijeha dobrim djelima nekako iskupiti za taj grijeh. Knjigu treba pročitati, treba polako otkrivati činjenice i onda donijeti presudu. Neki ljudi koji su knjigu dobili na poklon od mene, pročitali su samo deset stranica i kazali da je strašno, da neće dalje čitati. ovo je strašno. Kažem, čitaj dalje, moraš čitati do kraja, tek ćeš onda vidjeti u čemu je stvar.
Kada se prošle godine počeo baviti fotografijom Dorian nije moga ni zamisliti da će vrlo brzo imati samostalnu izložbu i to na bakinoj promociji knjiga. Voli fotografirati ljepotu prirode i gradske motive, a drugima dočarati mjesta u koja putuje. Izložene su 22 fotografije po izboru muzejske savjetnice i povjesničarke umjetnosti Mihaele Kulej. Ustvrdila je kako su posebno upečatljivi snimci sunca koje se probija kroz oblake i odišu dramatičnošću i poetskim ugođajem dok more i horizont služe kao smirujuća protuteža nebeskoj raskoši. „Njegove fotografije pejzaža i prizora prirode oblikovane su bez težnje za pretencioznim eksperimentom, već s iskrenom željom da se zaustavi trenutak i podijeli ljepota viđenog“, napisala je između ostalog Mihaela.
