VEČERAS NA VIRKASU: Kiselina, drama o porodici, strahu od gubitka i ritualima koji nas drže na okupu

Večeras na programu 22. VIRKAS-a u Virovitici gostuje najnagrađvanija predstava ovogodišnjeg izbora - Kiselina, drama suvremene bosanskohercegovačke autorice Asje Krsmanović, u režiji Nermina Hamzagića. Nastala u koprodukciji XXIII Festivala bosanskohercegovačke drame Zenica 2024. i Scene MESS iz Sarajeva, a premijerno je izvedena 23. svibnja 2024. u Zenici.

Kiselina donosi priču o svijetu koji još uvijek postoji na rubovima Europe – u manjim sredinama i skromnijim društvenim slojevima – gdje se tradicionalne vrijednosti i porodični rituali uporno održavaju iako je svima jasno da polako gube smisao. To je svijet u kojem se zimnica i dalje priprema kod kuće, u kojem se o starima i bolesnima brine unutar obitelji te u kojem se porodica okuplja oko zajedničkih rituala koji su, unatoč svemu, i dalje snažan simbol zajedništva.

Komad kroz niz intimnih, često dirljivih situacija propituje naše strahove – prije svega strah od gubitka identiteta i najbližih ljudi koji taj identitet određuju. Metafora iz naslova, kiselina, otkriva paradoks: ono što istodobno razara odnose može biti i ono što ih čuva na okupu, baš kao što kiselina uništava svježinu povrća, ali omogućuje da se ono sačuva kroz zimu.

U predstavi igraju Gordana Boban, Mirvad Kurić, Selma Mehanović i Benjamin Bajramović. Dramaturgiju potpisuje Asja Krsmanović, scenografiju Sabina Trnka, kostimografiju Irma Saje, a glazbu Enes Zlatar – Bure. Producenti su Miroljub Mijatović i Nihad Kreševljaković, izvršni producent Denis Krdžalić, asistent produkcije Edi Lazamović, dok je inspicijent Abidin Čolaković.

RIJEČ AUTORICE

(...) Pišući ovaj dramski tekst, željela sam govoriti ne samo o smrti i gubitku, nego i o našim životima i načinu na koji ih oblikuje prisustvo ili odsustvo nama dragih ljudi. O porodici i svemu onome što je čini. O ljubavi, sreći, tuzi, riječima koje jedni drugima izgovaramo i prešućujemo, te odgovornosti koja stoji iza toga. O nadama, propuštenim prilikama, lijepim sjećanjima i davanju drugih šansi. Željela sam pisati o tome da li jedan čovjek želi i može da se promijeni. Da li dopušta sebi da uči, raste i bude sutra malo bolji od onoga kakav je bio jučer. (...) To je privilegija koju nam daje pozorište. Pokušati uhvatiti neuhvatljivo. Činiti to skupa s publikom. I skupa u tome doživjeti poraz.

MARINA MILOJEVIĆ MAĐAREV: Između tradicije i straha od gubitka 

(...) Da li će porodice nestati ako odustanemo od prevaziđenih rituala? Verovatno ne, ali strah od gubitka poznatog tla pod nogama je previše jak. Strah od gubitka identiteta pretvara se u strah od gubitka najdražih koji određuju naš identitet. Iz scene u scenu predstava ispituje naše strahove: šta bi bilo kada bi umesto bake koja nikako ne može da umre umro moj dragi ujak, moja majka, moj muž, moja žena?

Da li bismo se i onda okupljali oko zajedničkog ostavljanja zimnice i negovanja dementne bake? Izgleda da bi, a potvrdni odgovor je sakriven u metafori naslova komada – kiselina. Prevaziđeni rituali istovremeno razjedaju savremene međuljudske odnose i tradicionalnu porodicu drže na okupu na isti način na koji kiselina istovremeno ubija svežinu povrću i čini mogućim da se ono sačuva u tegli tokom zime.

Kiselina je drama koja niske istine o nama samima iznosi na veoma nežan i delikatan način. Stil pisanja je postdramski, ali glumci i reditelj su tekst drame saobrazili sebi i vratili u okrilje dramskog teatra. To nam nijednog trenutka nije smetalo. Dobili smo jasne karaktere i preglednu radnju, a teatarski postupci su u skladu sa minimalizmom teksta. Rezultat je jedna nežna i pametna predstava kakvu publika voli da gleda jer se u njoj prepoznaje kao u ogledalu koje je istinito, ali ne i surovo.

ŽELJKA TURČINOVIĆ: Čekanje koje razara obitelj

(...) Predstava je glumački katarzična, redateljski precizna i minimalistička, a smrt i život se događaju svim protagonistima tokom dramske radnje, svima osim baki.

 

Aristotelovsko jedinstvo vremena i radnje ne postoji, jedino prostor radnje ostaje isti – stan u kojem baka čeka da umre, a ostali članovi se nervozno i stresno hrvaju sa životnim (ne)prilikama koji im donosi nesrazmjer između običaja i novog vremena. Fragmentarna dramaturgija omogućava promjene glumačkih uloga (svi igraju sve) koje se stavljaju u funkciju teme o narušenim porodičnim odnosima, o sukobu staroga i novoga, u iščekivanju raspleta koji se ne smije nazvati pravim imenom (smrt bake) jer konzervativna sredina i običaji to ne toleriraju (...)

 

(...) Smrt bake na kraju predstave simbolički i stvarno donosi oslobođenje protagonista od požrtvovnog odnosa prema baki, a balončići od sapunice možda najavljuju novi život jer snaha i supruga je u drugom stanju.

 

SAŠO OGNEOVSKI: Konzervirana turšija, svježi sukobi
(...) Familija u kojoj konzervativizam prouzrokuje nesporazume je kliše gde se ljubav množi sa jačinom nerava, a klimaks (katarza) koja je neodvojiv deo svakog domaćeg folklora je veliki razlog za tugu i iluzornost. Svo četvoro svodi svoje račune na svoj način i svi imaju pravo. Čak i oko kiseiline koja je toliko potrebna da se napravi prava turšija, generalno potrebno jelo za vreme zime. Nasuprot turšije koja je konzervirana i čeka svoj red da bude konzumirana, njihovi nesporazumi su uvek sveži i oni buknu u neočekivani čas, kao i smrt koja u oba slučaja dolazi prerano. Ona neće da poseti babu koja ju intimno priželjkiva, njoj ona nije interesantna. Ingmar Bergman u jednom trenutku kaže: „Mi održavamo jedni druge živima, bez razlike da li to boli“. Njih četvoro artikulišu svoju bol stvarno na svoj način i ta različitost je životno iskustvo koje nas raspamećuje i upozorava da smo uvek krkhki ma koliko mi bili fizički jaki i da nam smrt neće ponuditi ugovor, da nećemo dobiti šahovsku partiju sa njom isto kao što nije ni Antonijus Blok u Bergmanvom filmu „Sedmi pečat“ pobedio smrt. (...) 

 

DESET FESTIVALA

 
Kiselina je do Virkasa gostovala na devet festivala, potvrdivši svoj potencijal i interes publike širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije čime je potvrdila svoju vidljivost i značaj na kazališnoj sceni jugoistočne Europe.

Među najvažnijim festivalima na kojima je izvedena nalazi se XXIII festival bosanskohercegovačke drame Zenica 2024., jedan od ključnih nacionalnih kazališnih festivala u Bosni i Hercegovini. Gostovala i na 6. Sarajevo Festu u Sarajevu  i na 19. Međunarodnom festivalu pozorišta „Zlatna vila“ u Prijedoru. U Tuzli je bila dio programa Tuzlanskih pozorišnih dana 2024., dok je u Hrvatskoj sudjelovala na 22. Bjelovarskim odjecima kazališta – BOK festu u Bjelovaru.  

Prikazana i na 12. festivalu glumca BiH u Konjicu te na 27. Teatar festu „Petar Kočić“ u Banjoj Luci, dok je u Srbiji sudjelovala na festivalu Teatar na raskršću u Nišu. Festivalski niz zaokružen je nastupom na 9. Internacionalnom festivalu „Dani Jurislava Korenića“ u Sarajevu.

DVADESET NAGRADA

Predstava je  osvojila dvadeset značajnih nagrada na kazališnim festivalima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, potvrdivši izniman umjetnički i glumački domet ansambla uključujući nagrade za najbolju predstavu, režiju, dramski tekst, glumačka ostvarenja te umjetničke segmente poput scenografije i glazbe.

Najviše priznanja stiglo je na XXIII festivalu bosanskohercegovačke drame u Zenici 2024., gdje je predstava osvojila glavnu nagradu za najbolju predstavu u cjelini. Autorica teksta Asja Krsmanović nagrađena je nagradom „Miodrag Žalica“ za najbolji izvedeni bosanskohercegovački dramski tekst, dok su nagrade za najbolja glumačka ostvarenja pripale Gordani Boban za najbolju glumicu i Mirvadu Kuriću za najboljeg glumca. Predstava je u Zenici osvojila i nagradu žirija publike za najbolju predstavu, nagradu publike za najboljeg glumca koju je dobio Mirvad Kurić, kao i nagradu žirija novinara za najbolju predstavu.

Veliki uspjeh predstava je ostvarila i na 19. Međunarodnom festivalu pozorišta „Zlatna vila“ u Prijedoru, gdje je proglašena najboljom predstavom festivala. Nagrada za najbolju režiju dodijeljena je Nerminu Hamzagiću, dok su glumačke nagrade pripale Gordani Boban za najbolju žensku ulogu i Mirvadu Kuriću za najbolju mušku ulogu. Na istom festivalu nagrađeni su i autorski segmenti predstave: Sabina Trnka za najbolju scenografiju te Enes Zlatar za najbolju glazbu.

Mirvad Kurić osvojio je i Bjelovarski pečat za glumca večeri na 22. BOK festu u Bjelovaru, dok je Gordana Boban dobila nagradu za najbolju glumicu na 12. festivalu glumca BiH u Konjicu te na 27. Teatar festu „Petar Kočić“ u Banjoj Luci. Na istom festivalu predstava je dobila i nagradu za scensku poetiku „Mladen Materić“.

Na festivalu Teatar na raskršću u Nišu nagrađeni su Nermin Hamzagić za najbolju režiju i Gordana Boban za najbolju žensku ulogu, dok je Mirvad Kurić dobio nagradu „Dragan Jovičić“ za najboljeg glumca na 9. Internacionalnom festivalu „Dani Jurislava Korenića“ u Sarajevu.

 Više o predstavi