Izumrla jadranska vrsta morskog psa pronađena u Crnom moru
Glavni odbor potvrdio Milanovića za SDP-ova kandidata za predsjednika Republike
Božinović: Država i kompanije moraju činiti sve u zaštiti od kibernetičkih napada
Plenković: Idući tjedan Vlada i predsjednik o imenovanju Markića ravnateljem SOA-e
Voštana replika kipa A. Lincolna rastalila se zbog ogromnih vrućina u Washingtonu
Michael Jackson je umro s 500 milijuna dolara duga
Umjetna inteligencija uči jezik tumora radi bolje dijagnoze

  Kazalište Virovitica

Veličanstveni osjećaj veze sitnoga i nevažnoga čovjeka s beskonačnošću umjetnosti

  Marina Mađarević/Foto Saša Pjanić           11.02.2024.         2308 pogleda
Veličanstveni osjećaj veze sitnoga i nevažnoga čovjeka s beskonačnošću umjetnosti

U hrvatskom jeziku, u bogatom vokabularnom moru, postoji jedna moćna i uvjerljiva riječ, istovremeno i zazorna i umilna, riječ koja u sebi čuva osnovu božanskog u riječi „bog“ i sudbinsku težinu onoga što označava. Neki bi rekli da je riječ politički nekorektna, neki bi je osudili kao diskriminativnu, u nekima bi izazvala sažaljenje i tugu, možda zazor. Ove jezično-semantičke mogućnosti zasigurno su zaslužne i za činjenicu da se originalni tekst britansko-irskoga dramatičara i redatelja Martina McDonagha iz 1996. godine, naslovljen „The Cripple of Inishmaan“ odlučio u hrvatskom prijevodu očuvati od svih negativnih konotacija koje bi prijevremeno naštetile gledanosti komada – komada koji itekako treba pogledati.

Gore navedeni komad u hrvatskom prijevodu Andyja Jelčića i prilagodbom govora Zelenoga Otoka potrebama hrvatskoga gledatelja postaje „Krivi Billy s Inishmaana“. Želeći sačuvati ruralnost i irsku jednostavnost u samom tekstu, prevoditelj se priklanja govornim strujama kakvoga hrvatskoga otočića i, nakon početne začudnosti (da ne kažem – averzije) prema jeziku, svojom uvjerljivošću postepeno uvlači u sadržaj.

No čarolija kvalitetnoga teksta na sceni ne može živjeti sama. Priču s dalekoga otočića Inishmaana u Irskoj čarobno su ispripovjedila dva kazališta koja su, metaforički, ali i živo poput mreža prolivenih obalnom scenografijom koja u segmentima igra trgovinu, kuću, kino i pristanište (čijim se ostvarenjem mogu ponositi scenografi Marita Ćopo, Dražen Ferenčina i Krešimir Tomac, majstor pozornice Dario Pšihistal te Marin Jurić-Čivro koji ju je uz Pšihistala i Tomca izradio), povezala svoje teatarske mreže.

Gradsko dramsko kazalište „Gavella“ iz Zagreba i Kazalište Virovitica u povodu dvadesetoga Virkasa (Virovitičkih kazališnih susreta) 9. veljače 2024. upriličilo je virovitičku premijeru predstave, okupljeni pod redateljskom palicom zajedničkog umjetničkog asa, nekadašnjeg virovitičkog redatelja i umjetničkog savjetnika te sadašnjeg Gavellina ravnatelja kazališta, Dražena Ferenčine.

Tom su prilikom glumačke snage udružili Goran Vučko (kao Billy Claven), Sven Šestak (kao Kate Osbourne), Draško Zidar (kao Eileen Osbourne), Đorđe Kukuljica (kao Johnnypateenemike), Anja Đurinović (kao Helen McCormick), Silvijo Švast (kao Bartley McCormick), Domagoj Janković (kao Babbybobby Bennett), Mijo Pavelko (kao doktor McSharry), Nela Kocsis (kao mama O'Dougal) te Antun Vrbenski i Blanka Bart (kao Billyjevi roditelji).

Teško je odabrati najglumca predstave, s obzirom na to da ama baš svaki pojedinac vješto uspijeva tkati dramsku mrežu: Vučko kao invalidni mladić koji i svojom fizičkom pojavom i toboganom iznesenih emocija glasno viče da je on Billy koji promatra krave i čezne za ljubavlju, genijalne „tetke“ Zidar i Šestak koje studiozno i krajnje sugestivno igraju brižne starice kakve bismo i sami mogli pronaći u nekoj Anđi, Veri, Mari ili Rezi iz svoje okoline ili pak vilinske kume iz Trnoružice (fascinantno je kako u teškim trenutcima nepretenciozno iskaču i njihove slabe točke: Kateini slabi živci i razgovor s kamenom te Eileenina sklonost hrani u stresnoj situaciji), Kukuljica koji krajnje iritantno (što znači i uspješno!) utjelovljuje „čovika od novic“ ili lokalnoga tračera, Đurinović koja nepogrešivo na scenu donosi neotesanu djevojčuru teške ruke i nepostojećih manira, Švast kao briljantni (čovjek se 110 posto dao u ulogu te stoički podnosi i tri jaja razbijena na glavi) maloumni dječarac opsjednut durbinima i američkim bombonima, Janković kao srčani Irac meka srca i tvrde šake, Pavelko kao staloženi liječnik, Kocsis koja je majstorica tjelesne i glasovne kamuflaže pa me uvjerila da nikad bolje odglumljenu staricu u životu nisam vidjela (a možda ni neću) te neverbalni Vrbenski i Bart čija pojava djeluje blago poput snoviđenja, intermezza u kojemu se ublažava snažan tijek radnje.

Tijekom dvosatne predstave koja krajnje ganutljivo progovara o nejednakosti, diskriminaciji i težini ljudskih sudbina (što se osobito ogleda u tjelesnim nedostatcima Billyja Clavena, nedostatku roditeljske skrbi nad braćom McCormick, gubitku bliskih osoba, alkoholizmu i napuštanju), ali i o izuzetnoj ljubavi zajednice, žrtvi pojedinaca i sigurnosti mjesta koje pojedinac može nazvati domom, osjetila sam važnost filmskih klasika kakve imamo priliku gledati na filmu.

Nije ondje više bila riječ o otoku Inishmaan u irskom aranskom otočju, niti o siročetu koje traži svoje mjesto pod suncem i odobravanje pokušavajući postati glumcem holivudskog filma. Iz prvoga plana izgubili su se siromaštvo, siročad, grašak, tračevi, irska religioznost i biblizmi, kamenje, surovost i slabosti.

Očaravajuća svjetla (Domagoj Garaj), kostimi (Marita Ćopo), vizualni efekti (Ivan Marušić Klif) i glazba (Šimun Matišić, Marko First, Zvonimir Krpan, Stjepan Vuger) nadrasli su slavonsku scenu, nadrasli trenutak igranja predstave i omogućili meni (a vjerujem i ponekom prisutnom) veličanstveni osjećaj veze sitnoga i nevažnoga čovjeka s beskonačnošću umjetnosti i dalekim zvjezdanim spokojnim obalama. Doista, veličanstven osjećaj.        

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Kazalište Virovitica