Izumrla jadranska vrsta morskog psa pronađena u Crnom moru
Glavni odbor potvrdio Milanovića za SDP-ova kandidata za predsjednika Republike
Božinović: Država i kompanije moraju činiti sve u zaštiti od kibernetičkih napada
Plenković: Idući tjedan Vlada i predsjednik o imenovanju Markića ravnateljem SOA-e
Voštana replika kipa A. Lincolna rastalila se zbog ogromnih vrućina u Washingtonu
Michael Jackson je umro s 500 milijuna dolara duga
Umjetna inteligencija uči jezik tumora radi bolje dijagnoze

  Putujem i pišem

VIKEND U SARAJEVU: Merak nema cijenu

  Goran Gazdek           04.06.2023.         2950 pogleda
VIKEND U SARAJEVU: Merak nema cijenu

Ne dajte se zbuniti, vikend u naslovu je samo jedinica mjera. Stereotip! Tko god može ostati duže, neka ostane jer Sarajevo nije za dva-tri dana. Možemo ga osjetiti, ali ne i doživjeti. Možemo ga trošiti, ali ne i potrošiti. Prekratko da bi mogli zaviriti u sve kutke koje vrijedi vidjeti, osjetiti naslagu vremena, fascinantni fluid raznovrsnosti i kontrasta i na licu mjesta usporediti po čemu se ovo suvremeno razlikuje od onog prošlog. Naposljetku, prekratko je za sve merake, ćejfove i akšamluke koje nude njegove razigrane ulice i okićeni trgovi, aščinice i kafane, ćevabdžinice i buregdžinice, slastičarne i restorani, pubovi i klubovi. I zato, ako ovoga puta ne možemo ostati duže, valja odmah do srca Baščaršije, do kamenog zida harema Gazi Husrev-begove džamije i najpoznatije sarajevske česme jer legenda kaže da će se u Sarajevo vratiti ili u njemu ostati svako tko se tu vode napije. Česme su univerzalni simbol grada, spomenici kulturne baštine, svjedoci tradicije. Tijekom 19. stoljeća bilo je više od 150 javnih česmi napravljenih od kamena sa ornamentalnim i figuralnim reljefima.

Još jedna poznata javna česma, ujedno u najprepoznatljivija građevina Sarajeva jeste sebilj na Baščaršiji. Sebilj je riječ arapskog porijekla i označava “zgradu na putu u kojoj ima vode”. Vjerojatno nema onoga tko ovdje, na glavnom bašćaršijskom trgu koji se često naziva i Trgom golubova, nije napravio selfi ili grupnu fotografiju. Prvobitni sebilj, objašnjava naša turistička vodičkinja Emina Torić iz Turističke zajednica Kantona Sarajevo, nije tako izgledao. Sagrađen je 1753., imao je četvrtasti oblik u kojem je sebiljdžija besplatno služio vodu žednima, svima koji su dolazili u to doba vrlo važan trgovački centar na Balkanu. Stradao je u požaru 1852., a iz nepoznatih razloga konačno srušen 1891. godine. Sebilj kakvog danas vidimo sagrađen je 1913. godine prema nacrtima sebilja građenih u 16. stoljeću. „Osmislio ga je poznati austrougarski arhitekta Aleksandar Wittek koji u svoja djela dodavao osmansku arhitekturu u svojim građevinama. Kada su ovdje došli austrougari htjeli su graditi tramvajsku prugu, ali im je smetao tadašnji sebilj. Sarajlije nisu htjele izgubiti simbol gostoprimstva pa su zamolili da se pomjeri malo naprijed što je prihvaćeno“, objašnjava nam Emina.

KAFEDŽIJA I KAZANDŽIJA

Proljetna kiša prazni baščaršijske ulice, ljudi traže zaklon, sklanjaju se pod strehe i tende, pa i mi utekosmo u kafanu. Samo trgovac kišobranima hoda u suprotnom smjeru. Rasklopio žice svog artikla i središnji se trg začas pretvori u golemu izložbu šarenog nepropusnog platna na drvenom štapu. Nema preklopnih, samo onih s drškom. Zezamo se, kišobran je za kišnog dana u trgovini na otvorenom ogledni primjer mikroekonomskog formiranja cijena: inače je pet, a kad pada - deset konvertibilnih maraka. Trgovac se veselo smiješi našoj pošalici, ali je ne komentira. Ostavljamo ga da vabi one bez kišobrana, želimo dobar utržak.

A u kafani Index čekaju nas kafedžija Vahidin Solak i njegov učitelj, danas umirovljenik, Mehmed Mešak Meho. Kafana se nalazi u ulica Kazandžiluk na broju 29. Osnovana 1970., ime je dobila zahvaljujući studentima koji su ovdje dolazili. Kada bi na ispitu dobili desetku taj bi dan imali besplatnu kavu. Običaj je ostao i do danas. Kao i u ostalim tradicionalnim čaršijskim kafanama, kavu serviraju u punoj džezvi, na okruglom željeznom poslužavniku s praznim fildžanom, čašom vode, posudom sa kockom šećera i rahat lokumom.

Deset godina, pet mjeseci i jedanaest dana nisam popio ni srk kave. Danas joj nisam moga odoljeti. Doći u Bosnu i Hercegovinu, slušati od najistaknutijih sarajevskih kafedžija o tradiciji ispijanja kafe u ambijentu tipične bosanske kafane, u srcu grada, na Baščaršiji, a ne čeifit svim čulima u toj avanturi nepca, grla i nosnica isto je kao otići u München na Oktoberfest, a ne piti pivo.

Voda se uvijek uzima prije prvog srka, poučavaju nas. U protivnom poništimo sve ono što kava daje, šaljemo poruku da nije dobra i da od lošeg okusa ispiremo usta. Prepričavaju se legende uvrijeđenih kafedžija koji bi takve goste zamolili da izađu iz lokala, ne moraju ni ceh platiti.

Iskusni konobar pripovijeda kako se u odnosu na vrijeme kada je učio zanat i posluživao kafe sve drastično i dramatično promijenilo. Najviše mu je žao što danas ljudi više nemaju vremena, a mnogi i ne znaju uživati tom napitku. „Srk vode, pa srk kafe, pa onda opet vode. Ne ide to, bolan“, širi ruke Meho.

Tik do Indexa kazandžijska je radnja Hidić u kojoj se zanat kroz tri generacije čuva skoro 90 godina. Zvuci laganog kuckanja čekićem po bakru, bogato ručno ukrašene džezve, šećerluci, kutije i setovi za bosansku kavu, olovke, narukvice, naušnice, lančići, prstenje, vaze i mnogi drugi predmeti vraćaju nas na početak 16. stoljeća. Ne libite se uči u nju čak i ako ne želite ništa kupiti jer će vam Adnan ili njegov brat Kenan vrlo rado pričati o tome kako što nastaje, naglasiti kako su ponosni poslom koji je stoljećima unatrag dio ovdašnje kulturne baštine i napomenuti da je kazandžijski zanat vrsta primijenjene umjetnosti. Uz kazandžijski svladali su cizlerske vještine. „Nekada su to bili odvojeni zanati. Kazandžije su predmet kovale, pravile formu ili oblik, a cizleri ukrašavali ručnim šaranjem mustri. Sve radimo ručno, bez šablona. Nema dva identična proizvoda, svaki naš predmet je unikatan“, kazuje nam Adnan.

KADA DOĐE LIJEPI MAJ

Na pitanje o konkurenciji naš sugovornik spremno odgovora kako je ona zdrava jer svaki kazandžija ima svoju nafaku. Ne boji se ni industrijske konkurencije, kupci vole da im neke stvari naprave na licu mjesta i znaju prepoznati originalnost. „Srećom još uvijek nismo interesantni Kinezima. Nadam se da će tako i ostat jer ako im prepustimo posao to više neće biti to“.

I kafedžija i kazandžija nalaze se u Ulica Kazandžiluk koja započinje uz istočni kraj Baščaršijskog trga. Jedna je od najstarijih i najpoznatijih ulica koja vrvi turistima u svako doba godine. I većina ostalih ulica na Baščaršiji nose nazive po zanatima, to je tako još od osmanlijskih vremena. U to doba bilo je 60 ulica i 40 različitih zanata. Danas ih je većina izumrla, ali imena ulica su ostala.

Stade kiša brzo kako to već biva u ovo meteorološki nestabilno doba godine i obradovasmose jer ćemo ipak doživjeti maj, onakvim kakvim ga u stihovima pjesme „Sarajevo ljubavi moja“ opisuje bosanskohercegovački novinar i multimedijalni umjetnik Alija Hafizović Haf: Kada prođu zime i dođe lijepi maj/Djevojke su ljepše, ljubavi im daj/Šetalište tamno uzdasima zri/Neke oči plave, neke riječi nježne ...

Pjesmu je uglazbio i u aranžmanu Stipice Kalođere 1976. na desetom izdanju tada popularnog sarajevskog festivala Vaš šlager sezone izveo Kemal Monteno. Vrlo brzo postala je neslužbenom himnom bosanskohercegovačke prijestolnice uvrstivši se na spisak najprepoznatljivijih gradskih simbola. Zbog njene kompleksnosti, slojevitosti, dubine, metafora i razdragane melodija proglašena je remek djelom. Uz nju je, siječnja 2015. na Aleji velikana sarajevskog groblja Bare, pokopan Kemal Monteno.

Alija Hafizović se bavio slikarstvom ilustracijama, karikaturom, grafičkim dizajnom, komponiranjem i pisanjem tekstova za melodije. Bio je kazališni scenarista i redatelj te pisac priča, humoreski, radio i televizijskih drama. Pamtimo ga i kao prvog pjevača grupe Indexi i autora plakata za film Valter brani Sarajevo. Umro je 15. svibnja 2023., desetak dana prije našeg dolaska u grad na Miljacki, u 83 godini života.

SREBRN IBRIK I SAHANE

Nakon još malo otkrivanja baščaršijskih čarolija i šopinga u Bezistan bazaru sjedosmo na ručak u restoranu Pod lipom na Bašćaršiji, u Ulici prote Bakovića broj 4. Srebrn ibrik pun vode, fino orošene krigle točenog Sarajevskog, lepinje, Begova čorba i Sarajevski sahan u ambijentu stare bosanske tradicije. Sahane su dublje metalne posude koje od davnih vremena izrađuju baščaršijske kazandžije. Po njima je ovaj specijalitete, savršena kombinacija nekoliko ukusnih jela, dobio naziv. Sarajevski sahan se sastoji od raznog povrća – tikvice, paprike, raštike, crnog luka, paradajza, koje se napuni faširanim junećim mesom, rižom i začinima. Sarajevski sahan su dakle punjene paprike, mesne okruglice, sogan-dolme (luk punjen mesom), japak sarma (juneće meso omotano listovima loze), sve preliveno vrhnjem i umakom od rajčica.

Za Begovu čorbu kažu da je kraljica svih juha u bosanskoj kuhinji. Piletina bez kostiju i kože u kombinaciji s bamijom, korjenastim povrćem te maslacem i vrhnjem daje savršeni okus.  Sarajevsko pivo klasični je lager, vodeći brend Sarajevske pivare osnovane 1864. godine. A ibrik, bakreni vrč uskog grla za točenje vode, nama znan iz pjesama, imala ga je u ruci Šantićeva Emina, a i onaj frajer iz Crvene jabuke poručuje svojoj ljubi da ponese srebrn ibrik ko fol vode da donese (Kad sat zazvoni Na kuli, kraj Begove džamije).

U restoranu je i galerija naivnog slikara Ismeta Ajanovića (1922.- 2014.). Njegovo ime se nalazi u imeniku Enciklopedije naivne umjetnosti Svijeta. U restoranu nam rekoše da je bio divan čovjek, pekar po struci, i da se u svoje 93 godine nikada se ni sa kim nije posvadio. Kao što su mu slike naivne takva mu je u duša – dječja. Slikanjem se počeo baviti sedamdesetih godina prošlog stoljeća i to je neumorno radio praktično do smrti. Eliksir života, kako je sam nazivao svoje stvaranje, omogućavao mu je vitalnost i u dubokoj starosti.

A pred suton odvedoše nas na brdo Zmajevac s kojeg se pruža prelijep pogled na grad, okolna brda i planine Trebević, Igman i Bjelašnicu. Tu je Vidikovac, ugostiteljski objekt na dvije etaže. Na gornjoj je caffe bar s velikim izborom toplih i osvježavajućih napitaka i popularne nargile, a na donjoj prostrana terasa i restoran sa specijalitetima nacionalne i međunarodne kuhinje uz koje ispraćamo dan i čekamo noćna svjetla Sarajeva. Treperi zadivljujuća panorama, doziva Alijine stihove: Bilo gdje da krenem o tebi sanjam/Putevi me svi tebi vode/Čekam s nekom čežnjom na svijetla tvoja/Sarajevo, ljubavi moja ...

 ***
Reporter portala Virovitica.net u Sarajevu je putovao na poziv Turističke zajednica Kantona Sarajevo i Udruge turističkih novinara Bosne i Hercegovine (u osnivanju) zajedno s još dvadesetak turističkih novinara i novinarki iz Srbije, Hrvatske, BiH, Slovenije i Sjeverne Makedonije. Ovo je prva priča u serijalu "Vikend u Sarajevu - merak nema cijenu". Sljedeću čitajte za nekoliko dana.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Putujem i pišem