Mama i gospođa Vikica upoznale su se na groblju. Iste su godine imale smrtni slučaj u obitelji. Nama je umrla baka, mamina mama, a gospođi Vikici, suprug. Sahranjeni su istog dana, a njih dvije istovremeno su obilazile grobove, zalijevale posađeno cvijeće, i prepričavale dotadašnje živote. Naravno, bilo je najviše priče o pokojnima.
Samo, gospođa Vikica i mama bile su karakterno toliko različite, da je mama počesto govorila da stalno prevrću jednu te istu priču, da više nema snage prepričavati i ponavljati, a svaka nova tema, nešto životnija, izvan groblja, gospođu Vikicu nije zanimala.
Nisu nikada prešle na ti, oslovljavale su se imenom i persiranjem, i nikako prijeći tu granicu, nešto je nedostajalo. Nedostajalo je njihovo poznavanje iz nekih ranih, djevojačkih dana, ludovanja kakvih može imati jedna mladost.
Vikica je živjela da bi išla na groblje. Nije joj bilo teško zapaliti svijeće na grobu moje bake, i onda, pri povratku s groblja, navratiti do mame, da joj donese novosti. I opet, to su bile samo priče i novosti s groblja.
Pa i kad je prošlo nekoliko godina, i prorijedili se obilasci grobova, Vikica se i dalje ponašala kao da je supruga upravo sahranila. Crninu nikada nije zamijenila nekom drugom bojom. Sve što joj je mama šivala bilo je crnina i samo crnina.
U proljeće mama je imala najviše posla. Počeli su poslovi u bašti, šivanje je bila svakodnevica, a valjalo je obići i tržnicu, kupiti flance, sjemenje, prihranu.
Netom po povratku u svoj stan, ostavila je vrećice, a uvijek je njezin bicikl bio krcat, preodjenula se, i krenula u baštu. Al, užasan dan, i sparina pred kišu, nisu joj ostavili puno prostora za manevar u baštenskim aktivnostima, tako da se, nakon sat vremena, vratila u stan, malo odmoriti prije ponovnog odlaska u baštu. Vrata nije nikada, danju, zaključavala, ta tko će ući. Svi su se poznavali, u komšiluku su živjeli uglavnom parovi srednje životne dobi, i dvije udovice.
Gospođa Vikica potiho je pokucala, mama umorna drijemucka, ne čuje kucanje. Tad se Vikica uspaničila, jer vidjela je mamin bicikl ispred kuće, i napravila nešto što nikada nije. Polako je otvorila vrata i ušla. Kad je spazila mamu kako drijemucka, zaprepašteno je povikala:
_ Jjjjjjuuuu! Pa Vi spavate, a vrata otključana!
- A, Vikice, baš ste me prepali! Spavam, da, umorila sam se, samo malo da izravnam leđa, pa idem opet u baštu.
-Ja sam jako začuđena! Pa, kako ste mogli zaspati, a niste zaključali vrata! Mogao je ući netko i izje... ti Vas!
E, tad su obje prasnule u smijeh. Vikica, jer ni sama se nije mogla sjetiti da je ikada takvo što izgovorila, i da ne zna što joj je došlo, a mamino:
- Pa, Vikice, ja ne vidim da bi to bilo nešto loše!
još je više pojačalo, sad već gotovo gromoglasno smijanje.
Neki dan srela sam gospođu Vikicu.
Kaže mi da i dalje svakodnevno obilazi groblje, i da "popriča" sa suprugom, i smije se da nitko na groblju ne vidi. Smije se. Gospođa, koju nisam čula nikada da je izgovorila riječ zezati - što je po njoj bilo ravno psovki, gospođa koja nikada nije skinula crninu, jednog je dana izgovorila nešto što više nikada nije. U maminu šnajderaju.
