Banner
Večernji list: Hrvati po gorivo opet u BiH
Saborska oporba: Hrvatska nema jasnu strategiju protiv covida
Plenković: Cijena benzina ograničava se na 11,10, a dizela na 11 kuna
Bačić: HDZ nije ni zločinačka niti kriminalna organizacija
Plenković: Sanadera meni prišit neće nitko !
Jandroković: Nosim politički teret, ali ne i odgovornost za ono što nisam kriv
Raspudić: Koruptivni vuk HDZ-a ne mijenja ni ćud, ni dlaku

  In memoriam

Virovitica je bila njegova Jasna poljana

  Goran Gazdek           26.08.2021.         2513 pogleda
Virovitica je bila njegova Jasna poljana

Bio je jedini virovitički boem u suvremenoj povijest grada, i u užem i u širem smislu te riječi. Svojim ponašanjem namjerno se suprotstavljao uvriježenim moralnim normama i očekivanjima šire zajednice. Nije mario za izgled, stalni izvor prihoda, statusne simbole i društvene matrice. Ovo je njegova definicija boema: „Boemu se nikada i nikuda ne žuri. Hoda polako, živi od danas do sutra! Boem nije bećar koji je u društvu s nekim. Druželjubiv je, ali odmaknut od ljudi. Boem je sam, sjedi sam u birtiji, ima svoje mjesto i svoje piće. Može piti, dugo, puno, ali polako. Vječito je zagledan i zamišljen - sjedi i duma. Onda izvadi papir pa nešto zabilježi ili nacrta, pa onda opet duma i luta svojim mislima po svemirskim prostranstvima“.

Prvi put sam ga vidio u Omladincu sredinom osamdesetih. Onako mršav, visok, krakat i brkat, u teksas jakni i trapericama, nije mogao ostati nezapažen. Nova faca u gradu! Stajao je uz zid na stepenicama pozornice i promatrao nas. Nisi mogao izbjeći taj pogled. Par dana kasnije susreo sam ga s naramkom novina i stripova što me još više zaintrigiralo: Vjesnik, Politika, NIN, Stripoteka, Politikin zabavnik, Danas, Start… Toliko novina kupovali su još samo Luka Šteković i dr Ivica Veles. Poznanstvo je bilo neizbježno i vrlo brzo se pretvorilo u prijateljstvo, drugarstvo i kumstvo.

Nisam ga tada razumio. Većina iz provincije bježi u velike gradove, on je iz velegrada koji pruža neslućene mogućnosti doselio u Viroviticu, zavičaj svojih roditelja. S puno ljubavi pričao je o virovitičkim ljetima, mirisima ravnice, djedu, konjima, bakinom vrtu. „Želio sam živjeti u lijepom mjestu. Ni prevelikom, ni premalom. Virovitica i okolica imaju sve ono što volim - rijeku, polja, šume, brda. U takvim okolnostima želio sam pisati, crtati, uživati. Virovitica je moja Jasna poljana“, objasnio mi je.

U dopisništvu Glasa Slavonije

Malo je Virovitičana koji znaju njegovo ime; većini je bio samo Brko. Zvali su ga i Don Kihot, Duh Nibor, Paša, Brkonja, Brkobrada, Lutkač a najčešće Vampy. Tako se, uostalom, potpisivao na table stripova, grafika, crteža, karikatura, ilustracija i ulja. „Ma svakako su me zvali. Jedan je dječak na pijaci, vidjevši me, povukao oca za ruku i viknuo: Tata, tata, vidi krampusa! Iako sam doista sličio krampusu nitko me nikada tako nije zvao osim mališana bogatih maštom“, smijao se Brko.

Bilo je to u doba kada je brkovima dodao bradu, dugačku kosu, crne šešire velikog oboda, mantile i balonere koje je rijetko svlačio bez obzira na vrijeme. Ponekad bi ga viđali s beretkom na glavi, a zimi i vunenim kapama nabavljenim negdje u skladištima Crvenog križa.

Brkovi su bili njegov zaštitni znak. Nije ih brijao od 1974. kada mu je bilo dvadeset. Znao ih je tek potkresati, skratiti. „Što je muškarac bez brkova“, odgovarao bi na pitanje o tom simbolu muževnosti.

Nije imao dobrih veza i laktova pa je, kao diplomirani inženjer poljoprivrede s upisanim poslijediplomskim studijem, dugo vremena radio svašta - kosio travu po tvorničkim krugovima, dvorio zidare na gradilištima, prao suđe u hotelu "Slavonija" i na kraju ipak dobio posao u Tvornici šećera. Nakon rata nije se želio vratiti u Šećeranu, ne zato što ga nisu željeli; posao ga je čekao, jer tko bi se odrekao dobra radnika, ali, odlučio je živjeti od umjetnosti, od slika i karikatura, a tko je vidio umjetnika da radi od sedam do tri?

Što god je radio, radio je kako treba i davao punog sebe: bio je jedan od najboljih studenata u generaciji, jedan od najuspješnijih organizator proizvodnje šećerne repe u sirovinskom sektoru Tvornice šećera, a ne znaš je li bolje slikao ili pisao novinske članke (Glas Slavonije, Pusa, Virovitički list), aforizme i pjesme.

Kada sam u renomiranu knjižaru „Moderna vremena“ u predvorju zagrebačke Kinoteke 1988. odnio 8. broj „Gavrana“ vlasnik se zaustavio na njegovom stripu: Jebote, tko je ovo crtao, jel taj živi u Parizu? Kad sam mapu s radovima koji bi mogli poslužiti kao ilustracija članaka odnio u Slobodni tjednik, Marinko Božić je rekao da su odlične, ali da ih Mate iz Imotskog ne bi razumio. Ipak, objavio ih nekoliko.

Radio je na scenografiji i izrađivao lutke za dječje predstave u Kazalištu Virovitica, autor je brojnih plakata, vodio je emisiju za djecu na Radio Virovitici, okušao se i na lokalnoj televiziji.

U kazalištu je izrađivao scenografiju i lutke za dječje predstave

Divili smo se njegovim rečenicama, radovali novim pričama, svaki bi ga urednik poželio. Ali nije volio rokove, rukopise bi predavao kada bi ih studiozno obradio, s brojnim prekidima i pauzama, a to bi obično bilo tek kada bi novine već izašle. Jednom je tako u dopisništvu „Glasa Slavonije“ cijelo jutro sjedio za pisaćom mašinom i kuckao. Sve je slutilo na dobro pa sam priču najavio urednicima, oni su rezervirali mjesto na stranici kao A šlager. Imao je još tri retka do kraja kada je otišao kupiti cigarete. I nije ga bilo osam dana. Bio je grafički urednik „Gavrana“. Predali bi mu sve materijale da ih posloži, nacrta špigle i završi naslovnicu. Osigurali smo termin u tiskari i čekali. A on se danima ne pojavljuje, ne javlja na telefonske pozive, ne otvarat vrata svoga doma. Uplašen da mu se možda nešto nije dogodili preskočio sam ogradu, a on na terasi mirno sjedi, puši i zagledan u daljinu sluša neku mađarsku radio stanicu na srednjem valu. „Glazba nekad daje poticaja, a nekad suze na oči - za sjećanja. Od jutra do večeri stalno sam s glazbom. Slušam sve - od klasike do nacionalne glazbe iz cijelog svijeta. Slušam mađarske pjesme, a ne znam mađarski. Riječi nisu bitne - melodija je bitna. Život je glazba“, rekao mi je.

U redakciji Virovitičke Puse

Živio je u staroj, mikeškoj, obiteljskoj kući u Cesarćevoj ulici, tamo kraj rijeke. Rijeke su ga pratile od kada zna za sebe. Od bistre Neretve u Mostaru gdje je rođen, preko Dunava i Save u Beogradu gdje je odrastao i školovao se do male i mutne Ođenice. „Pokušavaju joj ispraviti obale, ali ona se ne da. I dalje svoj tok ima, onakav kakav ona hoće“.

Otvoreno je govorio o svojim porocima: kocki, cigareti i alkoholu. „Pijem kao i svi boemi. Malo i polako! I uglavnom drugi plaćaju - to je boem. Pijem polako pa se ljudima čini da pijem puno. Pijem polako jer uživam u piću. Nekada je to bila kava i kola, pa konjak, mali, badelov, nulatri. Ali to konjče preraslo je u konja. Oborilo me, zgazilo i smrvilo“.

Oslikavao je zidove društvenih domova

Rasprodao je sve knjige, svoju bogatu biblioteku, ni sam ne zna koliko stotina naslova. „Ništa više ne čitam, ni knjige ni novine, ni stripove. Čitao sam kada mi je bilo sedamnaest. Sada samo pišem“, rekao mi je. Uzeo jednom dvadesetak stranica praznog novinskog papira, onog kojim izdavači omataju buntove novih brojeva i raširio ih. Sjedi tako satima kod Duje, gleda u te prazne stranice, lista ih, smješka se, otpije gutljaj kave pa se onda opet zagleda u bjelinu novinskog papira. Gledamo ga u čudu. „Čitam! Samo lijepe vijesti“, kazao nam je napokon.

>>> Zbogom prijatelju, počasti nebesko platno svojim talentom i, ne brini, ostavio si trag…

Klincima je bio atrakcija. Dočekivali bi ga na početku Cesarčeve, trčali za njim do kuće i vikali: Željko, žvake, Željko žvake, jer džepovi su mu uvijek bili puni bombona i žvakaćih guma. Kupovao bi ih kad bi mu ostalo nešto sitniša. Jednom ih nije imao pa je neka djevojčica zaključala: "Nije prodao sliku, pa nema novaca".

Hranio se u Pučkoj kuhinji i to iskustvo maestralno opisao u eseju „Svi smo tu isti, a nismo komunisti“, objavljenom u časopisu „Pusa“. Ono što bi mu ostalo nakon obroka nosi je doma, svojim psima i mačkama, a bilo je tu i koza, kokoši, pataka, zečeva i ostalog životinjskog svijeta. „Da mi se netko veseli kad se vratim niotkuda“, rekao bi. Pitbulica Astra grijala mu bubrege, mješanka Erika trbuh, a mačak Stipe koljena. „U dugim noćnim satima ih slušam kako dišu. Sve na f: Astra, kao da joj je teško sanja i pušta zvukove uf, uf, uf; Erika odgovara fu, fu, fu; Stipe frkće - frrr, frrr. frrr, a ja im odgovaram paaaf, paaaf, paaaf. A kad se pokefaju onda im kažem: Tišina, oću na miru da gledam Dnevnik. To im vičem i sada kada mi Elektra isključila struju. A na kraju došlo još jedno f - neki se susjedi žalili na pse pa došli florijani da ih pokupe i smjeste u azil“, ispričao mi je Brko.

Jedne je večeri zaspao, a da nije ugasio svijeću. Dogorjela je i zapalila kuću. Sve je izgorjelo! Vatrogasci su ga u posljednji čas izvukli uz buktinje i spasili od sigurne smrti. Bila je to prekretnica u njegovom životu. Pristao je na liječenje u Popovići, i tamo bio najuzorniji pacijent, a britak duh, lakoća mišljenja i sigurni potezi kistom, olovkom, tušem ili flomasterom oduševljavali su medicinsko osoblje i liječnike. Od tada pa sve do smrti, a ima tome 18 punih godina koliko je živio u Domu Borova, nije okusio ni kap alkohola.

Putuj veliki čovječe carstvom svoje mašte koju si nam tako vješto prenosio. Namiguj lepim sekama, piši im stihove, divi se njihovoj ljepoti, a nama šalji nebeske aforizme, ruže iz svoga vrta i suči brkove smijući se.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije In memoriam