Kada je u rano proljeće 1883. godine otac Lucky Looka iz Billingsa u Montani poslao pismo lokalnom šerifu u Rapid City u susjednoj Južnoj Dakoti, šerif je čekao diližansu punih šest dana. Mada je ruta bila ustaljena, a konji se mijenjali redovito. Šest dana za jednu važnu vijest značilo je da su razbojnici, o kojima mu je ovaj pisao, stigli podosta odmagliti. A time i njegova nagrada od dva dolara u zlatu.
Isto toliko dana (šest) je, baš tog proljeća, trebalo pismu poslanom iz Zagreba da stigne u Beč. Gotovo identično kao do Splita. Da ne spominjemo naprednije pismonoše kada su manji paketi krajem 18. stoljeća mogli iz Pariza do Londona stići za manje od tri dana.
Danas, u vrijeme visokih tehnologija, digitalizacije i robotizacije stvari izgledaju drugačije. Kinezi, priča se, poštu dostavljaju dronovima za vremenske jedinice mjerene u „keksima“.
Mi nismo došli baš do tog ekstrema, ali smo na putu.
Eto, meni je prijatelj iz Daruvara početkom svibnja poslao pismo u Istru i ono je stiglo drugog kolovoza. Zahvaljujući ekspeditivnosti Hrvatske pošte važan sam dokument primio za manje od sedamdeset dana.
I ne bi to sve.
Istoga su me dana, presretnog, u krcatom sandučiću zatekli i računi i opomene; Lučke uprave, HEP-a, HRT-a, četitka za (već zaboravljeni) rođendan iz Lesnine, poziv za jednu fešticu, odobrenje za ulazak vozilom u gradsku jezgru i par Lidlovih ponuda za lipanj.
Baš me obradovalo.
Pola dana sam se ispričavao pošiljateljima, a drugu polovicu pokušavao nazvati Hrvatsku poštu.
Kada sam ih na kraju dobio požališe se da nema tko raznijeti poštu.
Pa nisam, kažem im, ja ni tražio da vas raznesu nego da predložim da mi ubuduće poštu dostavljate diližansom. Ako se ona kreće oko 12 km na sat, a od Daruvara do Pule je razdaljina kao od Montane do Južne Dakote puno bih se brže obradovao pismu.
„Tinta mi se proli“
