Tko god zaželi može se prisjetititi neke tete iz djetinjstva koja se kratko šišala i nosila hlače, bijele košulje, pa i kravatu. Imala je malo dublji glas i nije se baš napadno šminkala. Ili nekog susjeda koji se lagano njihao u struku, bio uvijek dobroćudan i nasmiješen. I pitao za tatu.
Priča se da je slobodno izražavanje emocija tekovina demokracije zapadnog svijeta i izraz liberalnog odnosa prema čovjeku. Od strane drugog čovjeka. Tome u prilog ističu i nekakvu Kinseyjevu skalu i štatijaznam. Što je naravno ludizam. Dovoljno je pogledati uklesane crteže drevnih civilizacija.
Dobro, ne može se reći da je nas oduvijek ”bijo glas” baš liberalnih i tolerantnih na ljubav osoba iste sorte. Gledalo se na to kao božemioprosti bolest. A tragovi tog sentimenta nerijetko se kriju i u starim, štobirekli, narodnim pjesmama.
Jedna od najpoznatijih je ona o ljubavi neke Sejdefe i neke Dušanke, koju su od milja zvali i Duša. Velika je to ljubav bila. I tajna. Samo njih dvije su znale za žar koji je tinjao među njima i katkad, kad bi se krišom našle u ”njihovom” sokaku, rasplamsao u, kao njihovi obrazi, jarki plamen.
Sejdefina majka je kao nešto slutila, ali je i samu pomisao na tu ”zabranjenu ljubav” potisnula u najdublju ladicu. I nije to bilo iz, da izvinete, vjerskih pobuda. Nego, nije nekako pristajalo. Pratila bi majka Sejdefu i do dućana, a i budila je kad god bi se ova uzvrpoljila u postelji, da joj, za nedajbože, prekine nekakav neprikladni san. Sejdefu majka buđaše tako cijelo jedno proljeće i cijelo jedno ljeto. Ako i ima nešto, mislila je majka, proći će. A daće bog, valjda nema ništa.
I prođoše dani i mjeseci. Sejdefa bijaše sve skrušenija, tužnija. Nije više uveče ni na sokak odlazila. Ni u postelji se nije vrpoljila. No, majka kao majka, nastavi je jutrom buditi.
Ustani, kćeri moja Sejdefo!
I tako jednom pred zoru, kad se iza mladih šljiva promaljalo, kao djevojački obrazi rumeno, sunce, čim se majka približila krevetu, Sejdefa prozbori.
Zar misliš, majko, da ja spim? I zajeca.
Ja ti se, mlada, s Dušom dijelim…