Obitelj vukovarskog policajca Saše Sabadoša već je tri i pol mjeseca izvrgnuta javnoj hajci, koja posljednjih tjedana prerasta i u institucionalni progon. Taj lov na čovjeka, njegovu suprugu i djecu mora odmah prestati. Jer optužbe protiv Sabadoša rezultat su podmukle političke manipulacije ljudskom nesrećom, u režiji vukovarskog antićiriličnog stožera.
11. studenoga prošle godine, Sabadoš je radio redovitu policijsku smjenu. Raspoređen pred policijsku postaju u Vukovaru, čuvao je latinično-ćirilični natpis. Došla su dva čovjeka i krenula kamenjem razbiti ploču. Pokušao ih je spriječiti. U naguravanju, jedan je pao i lupio glavom u pod.
To su činjenice o događaju koji je život Sabadoševih pretvorio u noćnu moru. Precizni detalji izgreda nisu objavljeni, osim što je demantirano da je Sabadoš ozlijeđenoga lupio pištoljem. Već sutradan dobili su policijsku zaštitu, jer je krenula lavina internetskih, telefonskih i osobnih prijetnji, otvorenih poziva na likvidaciju policajca, pa i njegove djece. Jedno ima sedam, drugo devet godina.
Kada se još doznalo da je razbijač ploče teško ozlijeđen, stožer je nesretni događaj odmah preokrenuo naglavce, stvarajući mit o režimsko-agresorskome nasilju nad nezaštićenim braniteljem. Čista krivotvorina: razbijač ploče bio je pijan. Sabadoš to nije mogao znati; da je znao, postupio bi drukčije. U onom je času učinio što je smatrao najprikladnijim da zaštiti ploču, a da nikoga ne ozlijedi. I to je sve.
Ali stožer ne zanimaju činjenice, nego politička podmetanja. U sljedećim danima, hajka je prenesena na službenu razinu. Sabadoša, koji je od 1996. u hrvatskoj policiji, stožer proziva »sinom agresora na RH«. Pa što i da jest? Ali nije: Sabadoši su Rusini. Sve što su ikad željeli, jest živjeti u miru i po zakonima. Da su takvi bili stvarni agresori, niti bi Vukovar bio srušen, niti Hrvatska napadnuta.
Ali glumac Božidar Alić objavljuje ovo: »Četnički policajac RH Saša Sabadoš, kojeg vjerojatno i dalje štite sličnomišljenici ministra Ostoje Rankovića, dernečio je sa svojom četničkom obitelji, glasno ''moleći''i pun ''brlje'', kao i većina njegovih sunarodnjaka, pucajući u zrak, kad već ne mogu otvoreno i nekažnjivo u nas Hrvate.«
To je samo primjer iz arsenala govora mržnje ispucanog u Sabadoša. Prije nekoliko dana, državno odvjetništvo otvorilo je i istragu protiv njega. Valja se nadati da će potvrditi očito: kako nije kriv za tešku ozljedu palog čovjeka. Ali to nije dovoljno: obitelj Sabadoš treba zaštititi, trajno i efikasno. Njihova sudbina važna je i za budućnost zemlje: hoće li opet potonuti u samovolju nasilja, ili će poštovati vlastite zakone. Kao opomenu, citiramo Viktora Ivančića iz lipnja 1997., nakon što je satnik Tomislav Brzović kopčom opasača gotovo ubio Vladu Gotovca: »Kao što su Hrvati prihvatili stalne verbalne hajke kao dio svoje svakodnevice, ne vidjevši više u njima ništa zlokobno ni ''ubojito'', tako će se naviknuti i na fizički teror kao dio političkog folklora. Bilo bi zgodno da u takvu budućnost zakorače bar s jednom spoznajom. Danas, 8. lipnja 1997., Vlado Gotovac sasvim slučajno nije mrtav.«
