Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Žene, luđaci i malo dobrih pedera

Žene, luđaci i malo dobrih pedera (25)

  Robert Roklicer/foto Moja Rijeka           05.05.2019.         2692 pogleda
Žene, luđaci i malo dobrih pedera (25)

Ostali smo sami. Ona, njena hobotnica, i ja.

– I tako, više ne čistiš, sad si postala asistentica…

Pljus! Odvalila mi je šamar da sam od silnih zvjezdica oko sebe mislio da gledam u američku zastavu. Blago lice joj se transformiralo u krvoločnog Šarplaninca.

– Ovo ti je za ono što si rekao Miri!

– Koje?!

– Da smo se seksali na njezinom stolu!

– Jebiga, izletjelo mi je…

Odšepala je do svog stola i sjela na stolac. Protrljala je dlanovima lice i nervozno pogledala u strop. Kao da zaziva sve svece i njihovu pastvu.

– Tebi je izletjelo, a meni je…uletjelo! – rekla je i dalje gledajući u strop.

– Ne kužim – promrmljao sam.

– Eto tako, uletjelo mi je… trudna sam.

Doskakutao sam do dvosjeda i sjeo.

– Pa čestitam! – rekao sam kao da se nečemu strašno veselim. – To je za slavlje, a ne za tugovanje. Kad si saznala?

– Prije par dana, kad sam bila na liječničkom pregledu za posao.

– Super! I što kaže tvoj zaručnik? Hoće li to malo ubrzati vašu svadbu?

Opet je protrljala dlanovima lice. Pogledala me je i nekoliko trenutaka šutjela kao da ne zna bi li mi odala strogo čuvanu tajnu ili ne.

– Nemam ja nikakvog zaručnika, niti sam ga imala. Zadnju vezu sam imala prije dvije godine… Ako ne računam onaj seks s tobom.

– A svadba… i to – čudio sam se još uvijek ništa ne shvaćajući. – Sve si to izmislila? Zašto?

– Da ne ispadnem jadnica, invalid, koju nitko ne želi, eto zato – rekla je i briznula u plač.

79.

Zamislio sam se i pustio ju da se isplače. Ako je…Ne, to ne može, ne ide to tako… Prije dvije godine imala je nekog, onda sam je ja… Ali ja sam ga izvadio na vrijeme. Uvijek ga vadim točno na sekundu, precizniji sam po tom pitanju od Japanaca… Ne, nema nikakve jebene šanse da sam ja… ni u ludilu!

– Dijete je tvoje! – rekla je vidjevši me kako hipnotizirano buljim u zid ispred sebe.

– Čuj, ne želim te povrijediti, ali dijete nije moje. Vidjela si da sam ga izbacio prije…

– I zato je iz mene curio iscjedak? – prekinula je moju obranu. – Očito je da si malo zakasnio s vađenjem…

– Ali, ja…

– Sto posto, milijardu posto! Ali ne brini se ništa, samo čuvaj živce. Mislila sam da ti to uopće ne kažem, ali opet… Nisam željela ni ispasti tolika kučka prema tebi, iako si to, morat ćeš se složiti, i te kako zaslužio.

– Kako možeš biti toliko sigurna da sam ja otac? – i dalje mi ništa od toga nije zvučalo istinito.

– Prije dvije tisuće i nešto godina samo je jedna žena bezgrešno začela i rodila sina. Ja sam se u dvije godine jebala samo s tobom, prije dva mjeseca, i s momkom koji se zove Vlado. Dakle, bio si mi drugi u krevetu. Vlado je zadnje svršio po meni u kolovozu 2007. godine, u Novalji na Pagu. Dakle, od tog događaja prošlo je više od dvije godine. Mislim da je sve jasno.

– A u međuvremenu, kad se napiješ ili, šta ja znam, nafiksaš, onesvijestiš?… Misliš da ti ga nitko nije stavio, a da to možda nisi ni primijetila?

– Ne pijem i ne drogiram se. Još rjeđe padam u nesvijest. A već sam rekla da sam samo dva puta imala seks i zasigurno bih upamtila da mi je, kako ti kažeš, netko uvalio.

Disao sam ubrzano da dođem do malo zraka. Nisam imao ovako snažan napadaj panike od kad sam zadnji put bio na pregledu prostate.

– I, što ćemo sada? – upitao sam je drhtavim glasom.

– Ti ama baš ništa, a ja još moram odlučiti hoću li zadržati dijete.

Bože, ipak te ima, pomislio sam. Zapalit ću svijeću na Kamenitim vratima. Okrenuo sam se cijelim tijelom prema njoj i ozareno joj rekao:

– Pa da, tek si počela raditi, što bi ti šefovi rekli da sad odeš na porodiljini? Dobila bi otkaz, to je sigurno. Bolje ti je da se čim prije riješiš djeteta, a ako ti treba love imam ja još nešto. Dobio sam otpremninu…

Dvije suze, jedna za drugom, spustile su joj se iz desnog oka.

– Ne trebam tvoju pomoć, snaći ću se i sama za novce ako se odlučim na pobačaj. Ali imam još vremena, ginekolog je rekao da mogu razmisliti još koji dan… U ponedjeljak moram donijeti konačnu odluku – rekla je.

– Čemu čekati? Ako smo odlučili…

– Ništa ti ne odlučuješ! – kriknula je – Možda i zadržim dijete! Ne znam!

Vrata ureda su se otvorila. Oliva je provirila unutra.

– Možda bi gospodin Roklicer još jednu kavu ili sok?

Zorica je odmahnula glavom.

– Ne, mislim da se gospodinu Rokliceru žuri na jedan drugi sastanak. Jesam li u pravu, gospodine Robert? – uzvratila je umjesto mene.

Ustao sam.

– Da, žurim se. Čeka me poslovni sastanak…

– A mi se još čujemo kad nešto više budemo znali – rekla je Zorica i ispratila me do vrata.

Nismo se rukovali. Kao da nam nije stalo do još jednog kontakta.

80.

Marković je stajao na pločniku i izgubljeno gledao u prometni znak koji označuje parkirno mjesto za invalide. Na tom mjestu smo parkirali Hyundaija. A sad mu nije bilo ni traga.

– Nema ga više… – rekao je kao da je izgubio najužeg člana obitelji.

– Nemoj tako – pokušao sam ga utješiti – siguran sam da se sad nalazi na puno ljepšem mjestu nego što je ovo.

Oči su mu zacaklile.

– Možda je ukraden? – pokušao se primiti za slamku spasa.

Položio sam mu ruku na rame, od srca ga želeći utješiti. Kimao sam glavom i pogledao u asfalt.

– Da nisam slučajno pogriješio? – govorio je ni sam ne vjerujući previše u ono što izgovara. – Možda smo se parkirali u nekoj drugoj ulici?

Opet sam zavrtio glavom i pokazao mu na znak za invalide.

– Misliš…? – izustio je tiho, gotovo preplašeno, netremice gledajući u slovo P ispod kojega su naslikana kolica za invalide.

– Da – rekao sam pun sućuti – digao ga je pauk. Pozvat ću taksi.

Spustio je pogled i ispustio suzu.

– Božja volja, valjda je tako moralo biti – rekao je, pomirivši se s gubitkom voljene osobe.

– Da, božja volja – odgovorio sam i tako se ponovo sjetio šepave Zorice kojoj sam napravio dijete.

 81.

 

– Znaš šta? Jebo me pas, ako se ja opet nisam zaljubio u ovog čovjeka! – rekao je Joško grleći Žarka usred Josipovog zvona.

Bili su mortus pijani, i bilo je 13:40 sati. Osim njih dvojice na stolu su bile i četiri butelje vina te po boca Jack Danielsa i Chivas Regala. Markoviću sam natočio vino, sebi punu čašu Chivasa. Ni ja ni Marković nismo se još stigli oporaviti od šokova koje smo doživjeli. On zbog gubitka Hyundaija, ja zbog napumpavanja Zorice.

– Tko sad časti s ovolikim pićima? – upitao sam Žarka koji se sretno koprcao u Joškovom naručju.

– Opet Zlatko.

– Zlatko? – ostao sam nemalo iznenađen. – Povodom čega sad?

– Nije rekao. Samo nam je donio piće za stol i otišao.

Sigurno se pomirio sa činjenicom da se razvodi, pomislio sam, sad će mu i kurac napokon malo predahnuti. Nije mu bilo lako s njom, to sigurno, stvarno je ta Ines naporna jebaljka. Deset puta dnevno seksati se s jednom te istom ženom, ravno je samoubojstvu. To je gore nego kopati u rudniku dvanaest sati, mislio sam. Nije ni čudo da nakon razvoda ovako izdašno časti. Marković je spustio čelo na stol i ostao zacementiran u tom položaju. Jedino sam ja razumio njegovu bol.

– Što mu se desilo? – upitao me je Joško ispustivši Žarka iz naručja.

– Pauk mu je odnio auto – rekao sam tiho da ne uznemirim Markovića.

– Eh, jakog li problema?! Nek ode po njega u Strojarsku.

– Platit će oko tisuću kuna kazne i može ga preuzeti – nadovezao se Žarko.

– To je više od polovice vrijednosti njegovog Hyundaija – šaptao sam da me ne čuje.

– Nek meni da prometnu, pokušat ću ja to riješiti preko svojih veza – šapnuo je i Žarko.

Joško ga je na to snažno zagrlio s obje ruke i poljubio:

– O, znao sam ja da si ti moćan čovjek! – rekao mu je.

– Čuj – nasmiješio se Žarko prpošno – poznam neke ljude koji su dobri s nekim ljudima a koji imaju nekih veza da mu možda pomognu…  

Marković je odlijepio čelo od stola, pogledao nas smireno i dostojanstveno, kako i priliči u tako teškim trenucima, i digao čašu vina visoko u zrak.

– Nek mu je laka hrvatska zemlja!

– Laka mu! – rekli smo svi u glas i eksali piće.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Žene, luđaci i malo dobrih pedera